Loading...
Menu
Ebooks   ➡  Fiction  ➡  Classics

knjiga 3

 

h1={color:#000;}.

Antonije Žalica

BANDIERA ROSSA

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

 

 

sadržaj

h1<>{color:#000;}.

 

1. avanti popolo

Logorske vatre 4

Babajić 20

Lovac na međede 30

Tilava 40

h1<>{color:#000;}.

2. ma senza guerra

Omer i Mira 52

Kratka povijest straha 61

Žena iz kuhinje 79

Kako sam postao podanik holandske krune 90

 

3. Non più nemici, non più frontiere

“Falshback” u Poznanju 100

Postmodernizam sa ljudskim likom 103

Berlin Haupstandt 114

Rocco Carbone’s Bodyguard 125

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

#
h1>{color:#000;}. avanti popolo

 

 

 

 

h1<>{color:#000;}.

 

 

h1<>{color:#000;}.

h1<>{color:#000;}.

LOGORSKE VATRE

 

 

 

Da bih završio prvu godinu fakulteta ostalo mi je samo još da položim ispit iz grčke filozofije i da tog vrelog ljeta odrapim petnaest dana na studentskoj vojnoj obuci. Dakle, trebalo je savladati stotine stranica Platonovih dijaloga, Aristotelovu metafiziku, čitavu hrpu različitih predsokratovskih škola kao i bacanje ručne bombe, sklapanje i rasklapanje puške M48, upotrebu protivtenkovskih sredstava, kopanje rova za ležeći, čučeći i stojeci stav, a potom i neke suptilnije stvari kao što su; raznorazni atomski i hemijski udari s lijeva i s desna, potom postavljanje mina, poteznih i nagaznih, te jurišanje na bunkere i na kraju kao za dezert – navlačenje bajoneta i borbu hladnim oružjem.

 

Tako tog vrelog ljeta nisam mogao odmah na more, već je moja cura otišla sama da me tamo kao sačeka, a ja ću odmah doći, čim završim obuku, a ponijeću i knjige da spremam ispit, kao tu ću na plaži, u svoj toj vrevi sisica i bikinija čitati “Odbranu Sokratovu” i Aristotelove silogizme. Shvatao sam da je obuka koja me čeka sasvim u duhu Titove doktrine o naoružanom narodu kao i one parole “spremajmo se kao da će sutra biti rat – radimo kao da će sto godina biti mir”. Objasnili su nam, a nama je to bilo i bez toga i te kako jasno da mi kao studenti, dakle, ne moramo ići u vojsku sve dok ne zavrsimo fakultet, ali da ipak moramo biti obučeni i spremni za svaku eventualiju. Ipak nisam baš kontao kako to mi nismo “spremni” kada smo cijelu srednju školu imali taj predmet koji sve zvao “Osnovi opštenarodne odbrane i društvene samozaštite” i što smo u sred klasične gimnazije gotovo svaki dan rastavljali “lično naoružanje”, štrebali osnovne dijelove tenka, odvrtali ručne bombe i na kraju krajeva dva puta išli na pravo, pravcato, bojevo gadjanje. I na filozofskom fakultetu, uostalom kao i svakom drugom, morali smo polagati ispit iz opštenarodne odbrane a imali smo i nekakav “filozofski odred” u sastavu teritorijalne odbrane sa kojim smo išli u posjete kasarnama, razgledali naoružanje i pomno pratili predavanja profesionalnih oficira, a govorilo se da će nam čak nabaviti i uniforme i naoružanje. Sjećam se jednom neki kapetan pomno nam je objašnjavao strateške pozicije oko grada i u grubo plan odbrane grada u budućem ratu, kako su oficiri voljeli govoriti. Neko od nas ga je pitao nešto u stilu “eto, kao kako bismo mi trebali postaviti našu kao jedinicu u odbrani našeg fakulteta?” Oficir se od srca nasmijao i rekao je nešto u stilu: “ako dodje do toga da vi branite falultet onda je sve već odavno gotovo” i nastavio je o okolnim kotama i značaju nekih dalekih pozicija sa kojih bi se branilo Sarajevo. Kasnije kada se rat zbilja dogodio, naravno mnogo drugačiji od onoga koji nam je opisivao taj strarješina Narodne armije – filozofski fakultet našao se zbilja na prvoj liniji fronta, napadnut ni manje ni više nego – odmah tu sa druge strane naše skromne riječice Miljacke.

 

Ipak, po sili zakona, tog vrelog ljeta sedamdeset i osme godine nismo išli na more već prvo u Kalinovik, jednu visoravan punu kraških vrtača, koja podsjeća na sam kraj svijeta ili blaže rečeno, na nešto kultivisaniju verziju mjesečeve površine, otprilike kao onu koju smo još kao djeca često imali prilike gledati u direktnim prijenosima “Apolo” letova.

 

Morao sam ustati u četiri ujutru. U pet, iza zgrade opštine čekali su fabrički autobusi pozajmljeni od različitih radnih organizacija. Još dan prije otišao sam u brijačnicu “Željo” u naivnoj nadi da ću ako se sam ošisam biti pošteđen od vojnog šišanja. Cijeli zid berbernice bio je izlepljen slikama timova i portretima fudbalera a brico je nalazio inspiraciju i uzor u felšavim glavama centarfora i halfova, tako da mi je u stvari bilo gotovo svejedno da li će me ponovo šišati jer u nijansama idiotizma nije bilo neke bitne razlike izmedju fudbalerske i vojničke frizure. Dakle, meni to nije bilo više tako važno, ali mnogim drugim i nije baš bilo lako dok su im se viorile kose hašišarske pod udarima jutarnjeg vjetra u crvenkastoj svijetlosti zore na zemljanom parkiralištu iza zgrade naše opštine. Tačno sam znao o čemu razmišljaju, dok referent za narodnu odbranu, inače bivši rukometni sudija, objašnjava slovo zakona: “Za svaku vojnu vježbu koja traje više od pet dana, pripadnici moraju imati potpun izgled vojnika, dakle nema čupavaca, nema onih tamo hipija, nema nikakvih bradonja!” Naravno, referent se uopšte nije pitao kako ćemo tako ćelavi izgledati na našem plavom Jadranu, šta će na to reći naše cure (hoće li nas uopšte prepoznati?) ili neke tamo Švabice, kako ćeš sjesti na skaline u Dubrovniku, pored dugokosih Holanđana ili Francuza, ko će te jadna takva ostrigana prepoznati kao “istomišljenika” i ponuditi sa malo dobre trave? Da budem iskren, ja sam sve to nekako unaprijed prebolio, a ponio sam i Platonovu “Državu” da je ipak kao malo proučavam jer su nam rekli da ćemo tamo imati i nešto kao “slobodne aktivnosti”. I tako, dok smo stajali postrojeni, u plavim “US Top” jaknama isforsiranim po tadašnjoj švercerskoj modi, u kretenskim trapez farmericama bez džepova kakve su se i nosile kasnih sedamdesetih i raznoraznim šarenim majicama, kao što je bila i ona moja sa siluetom lika pokojnog Jima Morrisona. Referent nam je naglasavao značaj obuke, stalno nam prijeteći kako moramo sve ovo ozbiljno shvatiti, podvlačeći kako od ovoga časa potpadamo pod vojno zakonodavstvo i koje su sve moguće kazne za ovo ili ono. Onda je došao neki lokalni funkcionerčić, potpredsjednik opštine ili nešto tako, u sivom sakou i puloveru na rombice i on nam je govorio o tekovinama naše narodno-oslobodilačke borbe, o časti i povjerenju koje nam je ukazano, o tome kako smo mi, buduća inteligencija, ponos naših roditelja i naše opštine a potom nam je ukratko ponovio epopeju “desanta na Drvar” i omladinske brigade koja je složno izginula da sačuva kožu našega maršala, i uz primjetnu vedrinu ponovio je čuvene Titove riječi “da je sretan narod koji ima ovakvu omladinu” – a onda su nas potrpali u autobuse i odvezli na kraj svijeta.

 

Istovarili su nas na nekakvu poljanu, žućkastu od sasušenog busenja, ispred nekoliko ogromnih sivih spavaonica. Na golom kraškom brdu koje je dominiralo cijelom krajem ogromnim uglastim slovima od poredanog kamena bilo je ispisano “Tito”. Pomislio sam da kineski zid vjerovatno nije više jedino djelo ljudskih ruku koje se može vidjeti sa Mjeseca? I kako je baš ta riječ, baš ta kombinacija od četiri slova bila prva riječ koju sam naučio ispisati u mome životu i to u prvom razredu osnovne škole oblikovanjem slova od plastelina na malenoj drvenoj tablici. Nekako mi je išlo u glavu zašto smo kao đaci prvaci i slovo “o” formirali u obliku pravouganika koristeći u cjelom imenu samo prave linije, ali mi nije bilo jasno zašto je “narod” u svim prilikama koristio isti način pojednostavljenja i uvijek ispisivao ime prvog sina svih naših naroda sa tim kockastim “o”. Kasnije, mnogo kasnije, učinilo mi se, a i shvatio sam da se iza tog pitanja kriju i mnogo značajniji odgovori od obične lijenjosti u kopiranju, šematizama folklorne svijesti i vječitog ponavljanja istog.

 

Vojnici su sjedili ispred kao u nekakvom slobodnom vremenu, pušili cigare, pili pivu i veselili se našem dolasku. Dobacivali su nešto u samo njima razumljivom žargonu i bilo im je jako smiješno. Ja sam pod miškom nosio Platonovu zamisao idealne države a neko mi je dobacio: “Vidi ovoga ko rođen za dva-kroz-pet” i svi vojnici prasnuše u smijeh. To nerazumljivo “dva-kroz-pet” bilo im je nešto što izaziva posprdan smijeh. Kasnije sam shvatio da se radilo o najneugodnijem stražarskom mjestu, srećom mi studenti ipak nismo morali držati stražu, barem ne onu noćnu i opasnu. Onda se pojavi neki oficir, osmjehnu se i on na neku teško dohvatljivu pošalicu, pa doda obračajuci se vojnicima, a pogledujuci svakoga od nas pojedinačno: “Nego, šta ćemo mi sa ovim bitlisima i čupavcima?” Vojnici su gasili čikove i opet se zavaljivali od šege.

 

- Postroj ovo Nackoviću. – reče kapetan i sve zamrije, i šale kao i povjetarac koji je brisao po visoravni. Vojnici se u sekundi smrtno uozbiljiše.

 

- Razumem, druže kapetane. – odbrecnu desetar a oficir odšeta negdje nemještajuci šapku.

 

- Hajde momci, stanite tu, po ovoj liniji. – reče Nacković, blago, gotovo prijateljski.

 

Stajali smo tako, desetak – petnaest minuta i ništa se nije dogadjalo. Nacković je šetkao ispred nas, pušio cigaru i stalno se osvrtao niz stazu.

 

- Šta mislis jarane da mi sjednemo? – upita neko od nas.

 

Nacković je prvo rekao da ne može, a malo kasnije pogledao je u onom svom pravcu gdje je otišao kapetan pa reče da ipak možemo ali da ustanemo čim nam on kaže i da se ne zajebavamo. Mi posjedasmo po travi, jedan vojnik pridje, pita ima li ko cigaru? Svi se trznusmo za kutije.

 

- Jebe se vas, petnaest dana pa kući. – reče on zamišljeno.

- Možemo li po pivu?

- Ne može. – rece Nacković

- Mi ćemo skupit pare, pa nek ode neko od vas.

- Saće kapetan, pa njega pitaj. – reče značajno Nacković.

 

Do mene je sjedio neki Pero, žgoljav, plav, sa okruglim naočarama, student elektrotehnike, gnjavator i “sveznalica”. Pogleda Pero na sat pa mi reče: “Još malo pa već pola dana prošlo.”

 

U to je desetar Nacković brzo bacio cigaru otrao je debelim đonom vojničke čizme i podviknuo da brzo ustanemo dok su i ostali vojnici gasili cigare i kopčali košulje.

 

Kapetan je prilazio polako, krivonog uglancanih čizama, nije nosio šapku kao onaj prvi već kapu “titovku” koju je blago nakrivio, prišao je do nas, visoko je podigao glavu i isprsio se tako da je izgledao mnogo veći i krupniji nego je zaista bio, zakačio je palčeve u opasač na kome je visio masivan pištolj marke “Crvena Zastava”. Najprije se predstavio: “Ja sam kapetan prve klase Đokić, jedan sam od onih koji su, eto, u ovom našem samoupravnom i socijalističkom društvu izabrali poziv profesionalnog vojnika.” Potom je održao “kratak” govor u stilu kao “nema ovdje zezanja ovo je vojska bre!” Onda se ukratko osvrnuo na tekovine naše antifašističke i revolucionarne borbe, na narodnu prirodu naše armije, i na nešto o specificnostima našega sistema opštenarodne odbrane i društvene samozaštite naglašavajući kako niko nikad nije i neće moći da pobjedi naoružani narod koji zna za šta se bori (iz čega proizilazi i značaj moralno-političke obuke) iznoseći docnije primjere različitih naprednih pokreta u svijetu, koje mi ionako podržavamo i pomažemo, onda se malo razgalio pričajuci o pobjedi vijetnamskog naroda nad Amerikancima (koja uostalom pokazuje i nadmoć socijalistickog naoružanja u sprezi sa borbom za naprednu i pravednu ideologiju!) te kako “kada ne radi puška, radi lopatica” pa se malo zanio objašnjavajući prednosti i značaj dobrog ukopavanja pri kojem ni avioni ni bilo kakva artiljerijska nadmoć više ne znače gotovo ništa, posebno kako je još jedanput naglašavao kada narod tačno zna za šta se i zbog čega bori. Onda je ponovo razvezao nešto o značaju moralno-političke obuke koja svaku borbu čini pravednom i smislenom, a onda je otišao do kraja i sa užitkom izlagao svoja iskustva sa Raduše, do tada jedine prave pucnjave kojoj je prisustvovao i učestvovao. To nas je već zbilja zainteresovalo, jer smo o tom događaju imali samo dosadne informacije i šture ideologizirane izvještaje iz glasila dok se sve ostalo šuškalo i nagađalo tako da se svašta moglo čuti. Bilo je to još 1972. kada je ustaška emigracija ubacila grupu komandosa na planinu Raduša pored Bugojna u srednjoj Bosni, gdje je inače bilo i omiljeno lovište maršala Tita. Tu je izginulo dosta ljudi, svi su posmrtno proglašeni narodnim herojima i njihove slike, uz kratke biografije često su se tih dana vrtjele na televiziji. Kada je kapetan počeo svoju priču o Raduši govor je veoma brzo prešao u dijalog, mnogi su se opustili i počeli postavljati različita pitanja što je veoma radovalo kapetana prve klase Đokića jer je pri svakom odgovoru mogao praviti duge, značajne pauze i davati kudikamo veći znaćaj svakoj svojoj izgovorenoj riječi. Onda je neko upitao da li bi bilo manje žrtava da je ustaške komandose likvidirala neka elitna jedinica naše vojske. “Da”, rekao je kapetan Đokić, “sigurno, ali mi smo htjeli cijelome svijetu pokazati da naš sistem opštenarodne odbrane može da djeluje u svakoj situaciji, da to nije mrtvo slovo na papiru i da će se naš narod lično obračnati sa svakim ko se dirne svetih i svijetlih tekovina našega drušva.” Tako sam saznao da su protiv godinama specijalno obučavanih i savršeno opremljenih komandosa poslani radnici iz lokalne fabrike i službenici različitih Bugojanskih kolektiva, maltene ravno sa posla naoružani samo onim M48 kakve smo i mi kasnije zadužili, naravno pojavile su se i elitne jedinice i kasnije dovršile posao, kao u sadejstvu sa “naoružanim narodom”. A i na televiziji je jako dobro zvučalo kada bi se uz crno-bijelu sliku poginulog, iskopiranu sa lične karte ili nekog sličnog dokumenta, na kojoj se jasno ocrtavao trag pečata ili okrugle nitne, naglasilo da je pali drug pripadao radničkoj klasi i kako je iza njega ostalo troje nezbrinute djece i kako se različiti kolektivi iz čitave Jugoslavije utrkuju u obećanjima kako će obezbjediti sigurnu budućnost djeci palih heroja. Naglašavalo se, i inače nesumljivo, zločinastvo neprijatelja a što je još važnije činjenica da on zbilja postoji i djeluje (što zahtijeva dalje sabijanje svih progresivnih snaga) a ujedno se na neki bolan ali i topao način iskazivala solidarnost na djelu kao jedna od bitnih odlika našega humanog društva kome je u osnovi “briga za čovjeka”. Onda je i kapetan Đokić dodao nešto o tome kako se naša armija brine o svakom njenom pripadniku i kako ćemo za taj dan dobiti po konzervu i devesto grama hljeba. Onda se okrenuo prema desetarima i naredio ne osvrnuvši se prema nama: “Hajde, uljudite ovo, brzo!”

 

Desetari se rastrčaše, počeše nas dijeliti u nekakve grupe i odvoditi nas na “uljuđivanje” što je podrazumijevalo šišanje, uniformisanje i zaduživanje ličnog naoružanja. Šišanje je obavljeno na sred livade, pod vedrim nebom i žestokim kraškim suncem. Bila je tu jedna stolica i vojnik sa mehaničkom mašinicom koji je svoj posao odrađivao u tri brza poteza – lijevo, desno, pa po sredini i gotova stvar. Ja sam mu rekao da sam se jučer ošiš’o i kao pokazivao da mi je kosa kratka, “ne’š ti meni ovdje gonjati modu” izgovorio je gotovo istovjetno dok je odrađivao moju lubanju i skidao tupe u stilu Duška Bajevića centarfora FK Velež i državne reprezentacije. Bio je jedan sa kosom do pola leđa koji je pobjegao sa stolice i počeo da trči negdje niz polje, kada su ga stigli bacao se po zemlji i vrištao. Desetari su stajali i mirno ga posmatrali. Odmah se pojavio i kapetan: “Šta je ovo, ‘bem vam sunce!” podvikivao je. Onda je prišao tom momku i obratio mu se nekako povjerljivo, čak bi se moglo reći da je bilo nešto očinsko u njegovom govoru: “Hajde momak, smiri se, biće sve u redu” rekao mu je, a onda dodao kako će sutra doći doktor i, eto, ne mora se šišati do pregleda i ako on nije za ovoga, “a na žalost ima ljudi koji i nisu za ovo” rekao je sažaljivo, okrečući se prema nama i očekujući naše odobravanje, i dodao da će ga u tom slućaju ljekarska komisija osloboditi dužnosti i obaveze i da može ići kući. Momak se kao smirio, zabacivao je kosu iza ušiju i skakutao u mjestu, već sam se pomalo kajao što i ja nisam pokušao nešto tako, a Đokić se namrgodio i mirno, priprosto, dodao: “A ako ostaneš, krv ćeš mi materinu propišati!” Nasmješio se pokazavši zlatan zub, i kao krenuo nekuda, a onda se okrenuo prema nama i progrmio: “Mi, ovdje ne trpimo simulante i zabušante! Ovo je vojska, jebemu! Za to se u ratu strelja, bre!” Onda se izderao na desetara Nackovića kao da je on za sve kriv i žurnim obijesnim korakom otišao prema svojoj kancelariji, kada je malo odmakao vidio sam kako se smijulji sa nekim drugim oficirom, kako nešto razmahuju rukama. “Ako se napiju, jebali smo ježa! Garant će nam roknut uzbunu noćas” – reče jedan od desetara. A onda se rastrčaše da nas vode na uniformisanje i dalje “uljuđivanje”.

 

To se odvijalo u jednoj od spavaona – uniforme, stare i izlinđale bile su pobacane po zemlji u više hrpa; pantalone na jednoj hrpi, košulje na drugoj, čarape na trećoj, šinjeli na četvrtoj, čizme na petoj. Kape titovke i crvene petokrake koje se ušarafe na kapu davali su nam odvojeno na kraju, nekako polusvečano. Sve je strašno zaudaralo nekim teškim vonjem, na ustajao zrak i neku hemikaliju. Prije toga svako je dobio po jedan ofinger da na njega nakači svoje civilno odijelo. Dok sam predavao odjeću, onako gologuz držao sam platonovu “Državu” pod miškom.

 

- Šta ti je to? – upitao me je desetar koji je preuzimao “civilke”.

 

- Knjiga – odgovorio sam mirno.

- Daj to ovamo.

 

Pokušao sam objasniti kako moram spremati ispit i kako u stvari u svoje slobodno vrijeme želim čitati svoju knjigu i slične gluposti dok me desetar nije prekinuo: “Ništa civilno! Uostalom, imaš ovdje i biblioteku!”

 

Uniforme su nam djelili onako s reda, kao od oka. “Ako je kome šta malo ili preveliko, mjenjajte se međusobno.” Dali su nam i neki amblem žute boje sa trobojkom na vrhu i dvije prekrizene puške ispod kojih je pisalo “student-vojnik”. I onaj hipik kome su ipak privremeno poštedili kosu do psihijatrijskog pregleda ipak se morao “obući” i na njemu je, kao i na svima nama visilo to nešto zgužvano, smrdljivo i neuredno u raznim izlizanim varijantama takozvane SMB boje. Duga kosa i uniforma od čoje, tu nema greške – i odmah smo u njemu prepoznali dobro poznati lik negativca iz partizanskih filmova. Dobio je nadimak “vojvoda” i to nam je bilo jako smiješno. “Oj bitlška duga koso i moj te je đeda noso!” zagangao je neko polušapatom iz pozadine, i svi su se zasmijali toj zbilja blentavoj paraleli izmedju Johna Lennona i Draže Mihailovića. Ista duga kosa, brada i okrugle naočare. Još tada sam shvatio kako se lako običan hipik može preobraziti u četnika, samo mu skineš nakit i simbol mira, skineš mu šarenu majicu i izlizane farmerice i presvučeš ga u uniformu. Eto ga, pravi, pravcati “vojvoda”, ekspresno! Ovo iskustvo kasnije će mi veoma dobro doći u poslu asistenta režije dok sam prikupljao statiste za tv-drame i filmove na ratnu temu, ako ti trebaju četnici – odeš negdje gdje tukne na travu i drma “Can”, “Pink Floyd”, “Guru-guru” ili nešto slično, fino pokupiš hašišare, obećaš im dnevnice, kostimiraš ih i gotov posao. Naravno u kasnijem dijalektičkom razvoju našega društva hipiji su polako izumirali kao vrsta, ali po nesreći to nije bio kraj brada i dugih kosa. Četnici su ponovo došli negdje sa “postmodernom”.

 

Sutradan je stigao vojni ljekar i u par minuta procjenio da je “vojvoda” mentalno sasvim sposoban za obuku i onda su ga onako javno strigali pred svim veselim polaznicima studentske obuke. Ipak, nadimak mu je ostao do kraja vježbe, mada ga mnogi nakon šišanja nisu mogli ni prepoznati. Bio je još jedan što je pravio probleme, naime nije htio da obrije bradu, a odbijao je i hranu. Ali se nije žalio, nije vriskao, nekako je stoički sve podnosio. Mirno je odgovarao da bradu neće obrijati a na liniji za hranu uzimao je samo hljeb i ništa drugo. Treći dan je pao u nesvijest od iznemoglosti. Nakon još dva dana ipak su ga pustili da ide. Onda je kapetan sažaljivo rekao da na žalost ima i onih koji “zaista nisu za ovoga” i svi smo ga kao sažaljevali. Kasnije se uspostavilo da taj momak uopšte nije trebao ni dolaziti na vježbu, i da ga je neki referent jednostavno stavio na spisak čim je dobio naredbu da na vježbu pozove sve studente iz svoga okruga. Tako je i jedan student Islamskog teološkog fakulteta bio pozvan mada za njih, kao i za sve vjerske službenike, nije važila vojna obaveza. Ipak, za one koji su dolazili u vojsku nije bilo nikakvih vjerskih povlastica, jer je “naša narodna armija davno raskrstila sa svim religioznim zabludama”, kako je govorio kapetan Đokić, i tako je pripadnicima JNA, kao i rezervistima ili recimo nama studentima na obuci bilo uskraćeno, inače ustavno pravo, da idu u crkvu (“ne ide to brate: crkva i uniforma!”) da nose bilo kakve religiozne simbole (“ne mogu krst i petokraka zajedno!”) ili da imaju bilo kakve zahtjeve ishrani, kao recimo da odbijaju svinjetinu (“svi ste vojnici iste narodne armije i svi ima da jedete iz istog kazana!”).

 

Šta da pričam o obuci, to je manje – više svuda isto; dril ko dril, životinjsko dizanje iz kreveta, jutarnje bunilo, vječita pospanost, trčanje, gimnastika, doručak, “zanimanje”, marenda, ponovo “zanimanje”, ručak, teorijska nastava, večera i najslađe na kraju – obavezno gledanje tv-dnevnika. Vrlo često imali smo noćne uzbune i lomatali smo se naokolo po vrtačama kroz noć. Čizme su bile izlizane i stare, čarape pretvrde i svi smo zadobili otvorene i prokrvavljene žuljeve na nogama. Svaki korak je bolio do ludila a koračali smo stalno, ako nismo hodali onda smo nešto kopali ili ukopavali, ako nismo kopali onda smo nešto glancali i čistili, ako ni to nismo radili ponavljali smo naštrebane fraze, potom trčali zalijegali, jurišali a povremeno i pucali. Nakon toga bilo je najteže očistiti pušku, ruke su mi smrdile na ulje za čišćenje, činilo se i rijetka trava smrdila je na to ulje. Sunce na visoravni je jezivo, svi smo izgorili po licu, ali najsmiješnije je bilo kasnije, na moru, kada bi se skinuli u kupaće – samo glava crna i ruke do zglobova, kao da imaš rukavice. Uvijek smo morali biti zakopčani do grla, ni rukave nismo smjeli zavrnuti.

 

Da bi nam olakšali često su nam ako ne baš naređivali a ono vrlo otvoreno sugerisali da pjevamo, tako da smo uz sve te muke manje – više stalno pjevali. Dok bismo hodali po kamenjaru, prokuhana mozga od vrućine, preznojeni i preopterečeni pod teškom opremom, grla koje gori sasušeno od žeđi, bez daha i sa “dušom u nosu” neki idiot bi odnekud podviknuo:

 

- Hajmo, pjesma!

 

Bio je jedan Logo, Hajro Logo, bio je veoma krupan čovjek i veoma požrtvovan, sam se dobrovoljno javio da nosi puškomitraljez. On bi uvijek prvi povukao pjesmu, bolno i odugovlačeno, pomalo falš ali punim plućima. Logo bi razvukao prvi stih a onda smo svi morali prihvatiti. Iako smo kroz školu kao i sve druge vanškolske aktivnosti, a da ne pominjemo radio i televiziju stalno bili kljukani patriotskim i partizanskim pjesmama, ove koje smo pjevali u Kalinoviku bile su nam uglavnom nepoznate, ali Logo ih je sve odnekud znao i svaki dan bi dodavao pokoju novu, to je postalo toliko oubičajeno da je i onaj idiotski glas koji je u najtežim momentima naručivao pjesmu nakon nekoliko dana je čak i svoju polu-komandu prilagodio situaciji podviknuo bi:

 

- Logo, pjesma!

 

Hajro Logo bi nakrivio svoga puškomitraljeza “šarca” (vjerovatno trofejni još iz II svjetskog rata) i polunazalno bi u tek nekoliko tonova razvukao bolne stihove:

 

- U novembru, joj u novembru, četrdeset-treće…

 

A mi bismo složno nastavili:

 

- Zadobismo, joj zadobismo, jade ponajveće…

 

Pjesma je govorila o pogibiji druga Lole, jednoga od sekretara SKOJ-a. Iako je bila najturobnija to ipak nije bila i najomiljenija pjesma Loginog kalinovačkog repertoara, ključni stihovi ticali su se svestrane brige za čovjeka i dubokih korijena jedine prave, istinske, narodne demokratije:

 

- Ko ne voli petokraku, nek’ sam, nek’ sam sebi sebi kopa raku… – odjekivalo je kršem, po kamenju hercegovskom (hej-haj-hoj) uz topot čizama u nekoliko monotonih, razvučenih tonova.

 

 

I taman smo se koliko toliko privikli na surovu klimu, teško tlo, naoružanje i opremu, tek je uniforma srasla uz nas i stekli smo izvjesnu kondiciju da su neki čak u nekom polu-mazohizmu počeli da uživaju u dnevnim aktivnostima studenske obuke, a dvije nedjelje su koliko god teške bile ipak prošle i došao je posljednji dan pred odlazak kući. Prije toga sam dobio i jedan izlazak u “grad” jer sam na bojevom gađanju nekim čudom sve pogodio u metu, kapetan mi je rekao “vrlo dobro!” na šta sam ja, već dobro naučen salutirao i odgovorio: “služim narodu!” On mi je na to za nedjelju dao slobodan izlaz u “grad”. Grad je bila neka kriva cesta nizbrdo i nekoliko kuća, pola od toga su kafane, vojka je svuda, po ulici, u slastičarni, u svim birtijama. Pije se rakija, šljiva, jede se isključivo janjetina sa ražnja. Sa mnom je u grad išao jedam momak iz Hrasnice, Refa su ga zvali, on je imao neki posao a fakultet je upisao tek da odlaže vojsku a ipak je baš zato morao i na ovu obuku. Refa je imao para i častio nas je janjetinom, malo smo i popili ali bili smo preumorni, a rakija je bila preljuta. U devet navečer morali smo biti u kasarni, izuzev jedne ostarjele kelnerice i jedne cure koja je virkala iza malog prozorčića na trafici drugih ženskih bića nismo vidjeli. Jednom su nam i prikazivali film navečer, ne neki nastavni, već pravi igrani film, “Pletilja čipki” ili tako nekako, kada se konačno pojavila glumica, i skinula se tek do ogoljenih ramena svi smo zviždali i vrištali.

 

Moja cura mi je slala pisma, imao sam i njenu sliku u džepu od košulje. Nekoliko dana pred kraj poslala mi je i razglednicu iz Dubrovnika i rekla da me “jedva čeka”. Zaista nisam znao šta odgovoriti na to “jedva” – ja nisam više ništa ni čekao, u meni je već ključala čežnja i od umora, i od vrućine, i od svog tog mrcvarenja i ispiranja mozga, a bogami i od prikrivene ljubomore (šta li ona sada radi tamo kraj mirnoga mora u noći, svjetala koja se reflektuju na vodi u mirisu čempresa, lavandi i bora?) koja je mučila i pržila pred već ionako pretjerano ljepljiv san. Jedino sam znao da ću čim se dohvatim “slobode” prvo otiči kući da se dobro iskupam u mirišljavoj kadi, da sperem svu kamenu prašinu sa sebe i da pojedem nešto ljudski a onda ću hvatati prvo prevozno sredstvo koje ide prema slanome moru, plavetnilu i pricrnjeloj koži moje plavkaste curice, koja me ipak, nadam se jadan, još uvijek čeka tamo.

 

Na jednom brdašcu iznad Kalinovika bio je nekakav urušeni bunker koji su svi zvali “Hitlerov bunker” – neka varljiva lokalna legenda pripovjedala je da je tu još prije prvoga svjetskog rata Hitler služio austrijsku vojsku. Kažu da je bio oduševljen konfiguracijom tla, samim poligonom i da je imao namjeru baš tu oko Kalinovika podići najveći i najvažniji vojni poligon Trećega rajha. Niko nije imao pojma da li je to istina, da li je kaplar Adolf zbilja služio tu, i da li baš u tom bunkeru gore, ali priča je kružila po spavaonama i vukla se od generacije do generacije vojnika koji su tu služili ili kao mi bili na brzu ruku obučavani za “budući rat” kome se još niko nije iskreno nadao. Ali mnogo godina kasnije sam zamjetio jednu značajnu stvar, “Hitlerov bunker” je možda tek dio vojničko – narodne fantazije, ili barem neka pritajena, daleka, polu-istina – ali, da je Kalinovik rodno mjesto jednoga drugoga zločinca, za to zasigurno nije potrebno izmišljati bilo kakve legende – tu je zbilja rođen dječak sa imenom u koje se izliježe iz riječi “rat”, sin puka, dijete odraslo na rubovima najljupkijeg poligona u Evropi izbrazdanog kraterima poput samoga beživotnog Mjeseca – i taj dječak postao je general najbesmislenijeg, najokrutnijeg, najnemoralnijeg od svih ratova ovdje i jedan od največih masovnih ubica od nirnberškog procesa pa na ovamo.

 

Ali ipak, došao je taj posljednji dan, vod u kome sam i ja služio iz nekog razloga bio je proglašen najboljim na cijeloj obuci i za to smo bili istinski nagrađeni: pripala nam je čast da prefarbamo i ponovo lijepo presložimo slova na vrhu brda čitljiva gotovo iz kosmosa koja su ispisivala ime (u stvari, tek najupotrebljavaniji od svih silnih konspirativnih nadimaka koje je nosio) najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti, druga Tita. Ta čast je značila na nekih tristo – četiristo metara visinske razlike izvlačiti pune kante vode i kreča, sa nekog potoka skroz dole u dolinici, sve to na temperaturi od preko trideset stepeni, na suncu koje bije u glavu i to gotovo od jutra do kasnog popodneva. Dok su se svi lošiji od nas lijepo odmarali pred posljednje svečano veče, mi smo ko mahniti uživali u ukazanoj časti i pentrali se uz brdo sa teškim kantama i četkama kao robovi pri gradnji piramide. Ipak, pošto se radilo o slobodnim i dobrovoljnim aktivnostima dobili smo dozvolu da raskopčamo košulje i zavrnemo rukave.

 

Kada se smračilo palili smo logorske vatre, dobili smo i pokoje pivo, prošvercalo se nešto rakije, za mezu smo imali nešto hljeba, konzerve sardina i “mesnog doručka”. Satima smo dovlačili rezano drvo i slagali ga na ogromne lomače. Divne su bile te vatre u noći. Hajro Logo je povukao pjesmu. Kapetan prve klase Đokić nakrivio je svoju kapu “titovku” zavukao je palce pod opasač i uzdignute brade gledao je prema zvijezdama a njegovo lice treperilo je u odsjaju vatre. Logo je brzo preradio tekst jedne stare pjesme u nekakvu pjesmu o “četi Đokić kapetana”, tj o nama i o njemu, s tim da mi tu sigurno nismo bili neki posebno važan faktor – pjesma se iz nekog razloga dodvoravala isljučivo njemu. Na mjesečini se otvarala silueta “hitlerovog bunkera” gdje se kažu prije nekih desetak godina nekome na straži čak i prikazala strašna utvara povijesnog krvnika, dole ispod spavalo je rodno mjesto jednog drugog, budućeg, ratnog zločinca. Na brdu iznad bijelila su se pod mjesečevim svjetlom denikenovski zamišljena, netom prekrečena uglasta slova T.I.T.. i komunicirala ne samo sa našom ljubavlju duboko usađenom i kao goblen uvezenom u samo dno naših duša i osjećanja već i sa dalekim i još neotkrivenim svjetovima spoljnjoga svemira i dalekih sazviježđa.

 

Raspalili smo silne vatre i zasičivali duše u odsjaju kao da smo baš mi uvijek pobjeđivali u svim odsudnim bitkama, kao da smo baš mi dobili sve ratove i utakmice i kao da smo baš mi netom osvojili pola svijeta, ili ako ništa – ono barem njegov progresivniji dio.

BABAJIĆ

h3<>{color:#000;}.

h3<>{color:#000;}.

h3<>{color:#000;}.

h3<>{color:#000;}.

 

 

Jednom, davno, upoznao sam čovjeka po imenu Babajić, u stvari upamtio sam tek prezime, imena se više ne sjećam, ali iz onoga što slijedi i to će valjda biti više nego dovoljno. Ni lica se ne sjećam sasvim dobro, ali bilo je krupno i grubo, nekako jako. Već je bio u poodmaklim godinama, posjedio, čini mi se da je uvijek sjedio kao da čuči na nekoj šamlici, panju ili nečemu slično sitnom. Kao da se u svakom trenutku odmara od teškog rada, kao da je zastao u predahu tek da zapali cigaru ili se napije vode. Uvijek je bio obučen u zelenkastu akcijašku uniformu (koja podsjeća na keceljicu Mao Cetunga) nakićenu raznim značkama i amblemima sa radnih akcija. Bilo je to na samom početku desetljeća osamdesetih, u našim prvim godinama bez druga Tita, koji je posljednjim putovanjem “plavoga voza” okončao u vječitoj “kući cvijeća”. Usprkos javno proklamovanom ateizmu naše države ljudi su dolazili u kolonama da se poklone “sjenima” preminulog Predsjednika, maršala i prvog građanina svijeta, mada se niko nije usudio upitati šta te “sjeni” znače i na šta se, u stvari, odnose? Na dušu? Duh? Neku drugu tajanstvenu supstanciju podušja? Da li se u toj gotovo zanemarenoj, tobož samorazumljivoj frazi koju je šaputao spiker u mikrofon u polaganom ritmu “Lenjinovog marša” za vrijeme direktnog prijenosa skladne i veoma dostojanstvene sahrane, krila i švercovala neka tek malobrojnima prepoznatljiva gnoza? Neko novo paganstvo oličeno u odsjaju teško-crvenog svijetla nad balzamiranim tijelom Vladimira Iljiča u Moskvi? Neki šifrirani znak kojim se tek novim faraonima otvaraju granice vječitog života? Ili je sve to tek obična propagandna nespretnost materijalističke ideologije u susretu sa nedokučivim i transcendentalnim? Ipak, dok su hiljade njegovih suboraca i sljedbenika sahranjene pod upitnim simbolom crveno obojenog pentagrama Josip Broz legao je pod mermernu ploču tešku nekoliko tona na kojoj nije uklesan ama baš nikakav tajni znak ili simbol.

 

I tako u tim prvim godinama otkako je Tito otišao i ostavio nas same u ovom svijetu prepunom tajni i nepoznanica, jednoga ljeta išao sam sa ekipom TV Sarajevo u Kotor, da na tamošnjoj radnoj akciji snimimo emisiju zvanu “subotom uveče”. Iz Sarajeva smo doputovali samo urednik, reditelj, šminkerka, organizator i ja kao asistent reditelja i pomoćnik za sve i svašta dok je TV Titograd (za one manje obaviještene: tako se nekada zvao glavni grad Crne Gore!) obezbijedila kompletnu tehničku ekipu. Očigledno je neko iz “vrha” televizije ili Partije (a to je bilo skoro isto) zaključio da radne akcije gube na društvenom značaju i da su mladi sve manje zainteresovani za akcijaške uniforme, besplatno rintanje i horsko podvikivanje ritmičnih parola. Ili je sve tek bila dodvornička ideja nižeg urednika, da se napravi niz zabavnih programa sa “akcija” i to u udarnom terminu? Ne znam, ali da omladinu radne nisu baš pretjerano impresionirale to je bilo više nego jasno. Na akcije su išli manje-više tek oni koji nisu imali nikakvog drugog načina da preko ljeta odu negdje od kuće, opet autsajderi i sirotinja. Opet će da rintaju tek djeca radnika i seljaka, govorilo se. Poneko bi otišao tamo iz nekih drugih motiva, uprkos poluvojnoj stezi, na akcijama se ipak “svašta” događalo, tako su akcije ponekad bile izlaz i za seksualno ugrožene. Naravno, išli su i neki sa manjim ili većim rukovodećim ambicijama, “politički šupci” kako smo ih zvali. Ostali su se odali moćnoj i oslobađajućoj energiji rokerskog “novog talasa” koji je pored Britanije imao svoju možda jedinu autentičnu formu baš u socijalističkoj Jugoslaviji. Radne akcije imale su smisla u razrušenoj zemlji nakon drugog svjetskog rata, u poletu zanosa o slobodi i mogućnosti izgradnje boljeg svijeta. Sva romantika tog zanosa ostala je u uspomenama naših roditelja o mladosti i optimizmu. Mi smo imali svoju, sasvim drugačiju “romantiku” i potpuno drugačiji revolucionarni zanos. Naravno i nekakvo pravo na svoje naivne zablude. Ali to, ići ljeti negdje na Savu ili Moravu i kopati nekakve kanale i dizati neke besmislene nasipe po čitav božji dan, hvala radije ne! (U stvari, jedan jedini bager mogao je iskopati za sat što čitava brigada za dan – dobrovoljni rad je računajući smještaj i hranu bio, u stvari, skuplji i nerentabilniji od onog “običnog”). Ustajati u pet ujutro i postrojavati se uz dizanje zastave, pjevati pjesme u koje više ni posljednji idiot ne bi povjerovao ili podnio, jesti bljutavu hranu sa zajedničkog kazana, podložiti se besmislenoj disciplini kolektivističkog drila, spavati na vojničkim krevetima u zadahu desetina preznojenih tijela i grubog sukna i krčiti put za karijeru lokalnih omladinskih rukovodilaca koji se baškare i loču u štabu brigade sa posebno odabranim omladinkama i za to još primaju pristojnu platu, veću od one koju ima moj otac? Hvala ne, ako je vojska već bila obavezna akcije barem nisu.

 

Radije bismo ljeti otišli, recimo, u Dubrovnik, kucali pokoji dinar za bocu najjeftinijeg vina, spavali po parkovima, plažama i hridima krijući se od milicije, živjeli na malo kruha, paradajza i pašete, noću bi gledali zvijezde, uspješno ili manje uspješno zavodili Francuskinje i “Švabice”, tandrkali po gitari, natucali engleski u rijetkom i kratkom dimu marihuane. Ali tog ljeta prije Herceg Novog i Dubrovnika morao sam navratiti u Kotor na radnu akciju kao član televizijske ekipe koja će uz gostovanje nekoliko osrednjih estradnih imena napraviti zabavnu emisiju za svejugoslovensko područje. I ako ništa drugo zaradit će se ponešto. U Kotoru nisam trebao hotel, tamo je živio prvi rođak mog djeda sa majčine strane koji me je pozvao da budem njegov gost. On je bio direktor nekog velikog preduzeća i imao je lijepu vilu u Dobroti, gliser i garažu na vodi. Tako, noću sam spavao u luksuznoj sobi sa pogledom na more a danju sam radio u nekoj otužnoj školi gdje je bila smještena radna brigada akcije Kotor ’81. Brigadiri i brigadirke iz cijele Jugoslavije odlazili su jutrom negdje na rad (sam rad nismo snimali, uglavnom pjevanje, druženje, “kulturni život” i sve te kao ljepše stvari) obučeni u zelene uniforme često išarane potpisima i parolama (privatnim i “službenim”) u flomasteru a nerijetko i sa u istoj tehnici iscrtanim portretima-siluetama Tita, Ive Lole Ribara i ponekad Che Gevare kod onih malo “revolucionarnijih” akcijaša. (Ja sam imao jednu bijelu majicu u sličnom stilu: na kojoj mi je jedan stari drug iz gimnazije istom tom tehnikom – pomoću sijalice baca se sjena sa uzorka na staklu – iscrtao konture lica Jima Morrisona.) Cijelo područje akcije bilo je pokriveno zvučnicima i imali su neki svoj “radio” program, čitali pohvale i pokude, dnevne planove i izvještaje, neke šaljive doskočice (koje se obično tiču hrane – paprikaša i gulaša) a puštali su i muziku: Balašević je pjevao “računajte na nas”, Zdravko Čolić “druže Tito mi ti se kunemo”, Korni Grupa ne tako lošu rok obradu oproštajnog pisma revolucionara Ive Lole njegovoj djevojci, naravno, drmali su i narodnjaci, a neko je donio i tada novi album “Azre” o sunčanoj strani ulice pa se moglo čuti i malo zalutalog suvremenog bunta i prkosa u žestokoj muzičkoj formi. Često smo imali i noćna snimanja. U principu koristili smo lijepu arhitekturu unutar gradskih zidina staroga grada Kotora. Jedno veče upriličili smo čak i pravu masovku na najvećem gradskom trgu; brigadiri postrojeni naokolo služili su kao dekoracija, svirao je orkestar, pjevao hor, stotine zastava i moćna televizijska rasvjeta pristigla iz Titograda. Na moju nesreću reditelj se iste večeri zapio uz pršut, njeguški sir i škampe, naručio je novu bocu bijelog vina i kisele vode a meni je, koji sam već deseti put dolazio po njega da ga odvučem na već pripremljen “set”, pijanim glasom hladno saopštio da “začas snimim to sve”. Nesreća je bila da je meni to bio tek drugi program u životu i da pojma nisam imao kako to treba da ide – a napolju, čekalo je stotine ljudi da im baš ja saopštim šta treba da rade. Ali, na sreću titogradski kamerman bio je iskusan profesionalac i nekako smo spasili stvar.

 

Kada sam se mrtav umoran vratio u vilu kod svog rođaka tamo sam zatekao i rođenog brata moga pokojnog djeda, on i rođak ležerno su razgovarali na tečnom italijanskom. Iako mi je majka mnogo govorila o italijanskim vezama njene familije, ipak me je to malo iznenadilo. Djedov brat prebjegao je u Italiju još za vrijeme okupacije, tamo je oženio neku djevojku iz bolje kuće, bio je sposoban, dobro školovan i inteligentan mladić i uspio je u životu, kako to već kažu tamo na Zapadu. Imao je nekoliko apoteka u Torinu, akcije u “Juventusu”, kažu da je svojim parama finansirao spomenik posljednjem italijanskom kralju, na sahrani vodio je pod ruku i samu kraljevsku udovicu “reginu Jelenu” inače kćer, takođe posljednjeg, crnogorskog kralja. Pokazao mi je još i sliku trkačeg konja kojeg je kupio kćerki za rođendan. Bio je dobro očuvan starac, srebrnaste kose lijepo počešljane unazad, još uvijek glatkog blago preplanulog tena. Pazio je šta jede, pio je najbolje i umjereno, pušio je cigarete sa specijalnim filterima. Ukratko, izgledao je baš onako kako smo zamišljali “buržuje”. Kada sam ušao oba starca prešla su, ipak, na naš maternji jezik, očigledno sam ih zatekao u nekoj pomalo povjerljivoj raspravi pa su se našalili pomalo na moj račun, bockavo se zapitkujući mogu li slobodno govoriti pred ovim “ljutim komunistom”. Istina, bio sam, igrom slućaja koju godinu – dvije u Partiji. Istina je i to da sam se u to vrijeme u sebi potajno divio “uspjesima” Urlike Meinhof i Andreasa Baadera, nisu mi bili mrski neki spisi iz “Ranih radova”, posebno ne teze o Fojerbahu, volio sam album “Sandinista” od Clasha, izgarao sam uz žestoko ljevičarstvo kanconijera Carbone-Rocca, divio sam se blijedunjavim idealima Woodstocka, ponekad bih pijan zapjevao “bandiera rossa” u pank verziji, ali ipak neki vatreni komunista nisam baš bio, bar ne u onom smislu kako se to u Jugoslaviji službeno zamišljalo. Ali, radio sam za Televiziju i moji rođaci imali su pravo da budu podozrivi. Na njihovu blagu provokaciju tek sam slegao ramenima i zbunjeno prozborio nešto kao “ama nisam…” Pozvali su me za stol i ponudili me vrhunskim vinom, maslinama i veoma dobrim nemasnim sirom. Ispričali su mi svašta, o mom pradjedu savjetniku na crnogorskom dvoru, razno-raznim istorijskim i privrednim vezama naše (a moje, da se prizna, tek po ženskoj liniji) čuvene loze i familije. I onda sam čuo nešto što me je potpuno šokiralo, moj djeda taj totalni buržuj rekao mi je: “Znaš i ja sam nekada bio komunista. Za vrijeme studija u Zagrebu.” Potpuno zbunjen uspio sam tek upitati u nekoj nategnutoj polušali: “A zašto kad već nisi morao?” On mi je rekao: “A to je bilo strašno u modi. Bilo je opasno i napeto, cure su padale na to.” A onda je nastavio nešto još nevjerovatnije: “A bio sam sa Titom u istoj partijskoj ćeliji. Ali većina nas kasnije je otišla, svima nam je bilo jasno da će Joža, tako smo ga mi zvali, tu napraviti karijeru i da mi nemamo šta tu da tražimo. Ja sam, kasnije, sa još par njih osnovao Federalističku stranku. Slušaj šta smo htjeli…” I onda mi je napamet, nakon više od pola vijeka, tečno citirao nekoliko stavova iz programa te njihove stranke. Jako mu se dopalo što ja puno i vrijedno radim (po cijele dane i veći dio noći zbilja sam provodio na snimanjima) i kasnije me je, kao za nagradu, pozvao na večeru kod njega u jedan veoma luksuzan hotel na Miločeru.

 

Ali vratimo se Babajiću, on je kao što će mnogi pretpostaviti bio počasni gost radne akcije. Svuda si ga mogao vidjeti, u kantini, oko sportskih terena, uz logorsku vatru, zasjeo bi na neku ciglu, ili oveću konzervu iz kuhinje, ponekad čak i na pravu stolicu, smješkao se i virkao naokolo, gotovo zadovoljan i nekako otužno sretan što je tu. Naravno, za emisiju smo napravili i intervju sa Babajićem, a on nije bio beznačajna ličnost u još tada već gotovo potonulom svijetu radnih akcija i takozvanog “udarništva”. Udarnici su bili najbolji radnici na određenim akcijama i dobivali su “udarničke značke”. Već samo učestvovanje na akcijama bilo je vrlo povoljna stvar za kratke biografije, tobož su davale prednost pri zapošljavanju, izboru na neku funkciju, pri molbama za dodjelu stana, za mjesta u odmaralištu i slično, a udarnička značka bila je sve to i još na kvadrat. A Babajić je bio nešto još više – bio je višestruki heroj socijalističkog rada. U jednom periodu Partija je mnogo uložila u propagiranje rada kao takvog, Prvi maj slavio se kao najveća svetkovina, radu su se pjevale ode i himne, i povrh toga u jednom periodu pokušalo se od najboljih radnika učiniti neka vrsta društvenog uzora, pa su se pored ratnih heroja (manje-više mrtvih) počeli produkovati i na sva zvona slaviti i takozvani “heroji rada”. Najpoznatiji se zvao Alija Sirotanović, vjerojatno i izabran između ostalog i zbog moćne simbolike svoga imena. Babajić je dobro poznavao Aliju Sirotanovića, iako su bili žestoki konkurenti bili su uvijek i dobri drugovi. Takmičili su se u obaranju svjetskih rekorda u brzom utovaranju uglja, u količini prenesenih kubika zemlje i pijeska i drugim meni ne toliko poznatim disciplinama radnoga entuzijazma. On i Alija išli su i na akcije u druge zemlje, naravno u Sovjetski Savez prije svih i tamo su pobijeđivali čak i najčuvenije sovjetske udarnike. Babajić kaže da je sreo i Hrušćova i Brežnjeva, i mnoge druge. I druga Tita, naravno, više puta. I onda nam je ispričao ključnu priču za naš intervju: Jednom je tako nakon neke velike radne pobjede sreo druga Tita. Tito mu je čestitao i upitao ga “šta bi ti htio da ja uradim za tebe druže Babajiću?” Da se razumijemo, Babajić je i tada živio skromno, u malom stančiću kako već priliči neiskvarenom pripadniku prave radničke klase, nije imao ni automobil (u to vrijeme i maleni “fićo” bio je popriličan luksuz) a ni plata mu i nije bila bogzna šta. Bilo je slave istina tih godina, i bratske ljubavi, i čestitki i pohvala, značaka i ordenja, a kasnije ni toga. I kada ga je najveći sin naših naroda i narodnosti upitao šta eto, on Babajić želi, Babajić je bez dvojbe odgovorio: “Znaš šta druže Tito, eto kad bi imao veću lopatu onda bi se moglo odjednom više i zagrabiti, postigli bi se bolji rezultati, i eto druže Tito ako možeš naredi da mi se napravi jedna veća lopata!” Drug Tito se nasmijao i upitao: “A kolika Babajiću?” A Babajić je raširio ruke na nekih pola metra i rekao: “Evo recimo ovolika druže Tito”. I Tito je odmah rekao da se lopata obavezno napravi, oformila se radna grupa inženjera, metalurga i drugih majstora i tako je nastala lopata zvana “babajićka”.

 

Naravno, danas se niko ne sjeća mamutske lopate s kojom je drug Babajić, vječito drugi, pokušavao tuči Aliju Sirotanovića u disciplinama brzog utovara i istovara rastresitih materijala, heroji rada ubrzo su bili zaboravljeni, propaganda je pronašla bolja i moćnija sredstva svoje samozaljubljenosti, novine više nisu objavljivale njihove slike na naslovnim stranama, nisu ih slikale “filmske novosti” za kino-žurnale, njihovi likovi prestali su se smiješiti sa odavno devalviranih novčanica. Tek ponekad, zalutali bi u neku emisiju poput ove naše u kojoj su se tek popunjavali vrijeme između muzičkih numera degeneriranog pjevača novokomponovanog pseudo-folklornog šunda i polutalentovanog ali zato užasno arogantnog crnogorskog kantautora. Naši heroji rada dobivali su neke sitne penzije, mogli su ponekad besplatno koristiti neko od preostalih radničkih odmarališta ili biti počasni gosti ovakvih radnih akcija i u prigodnim prilikama prepričavati svoje zaboravljene podvige novim naraštajima akcijaša. Na toj akciji u Kotoru sreo sam jednu od mene nešto stariju djevojku koju sam znao još sa svojih djetinjih ferija kod moje bake u Risnu, završila je medicinu i radila je na akciji kao dežurni ljekar. I eto, uprkos svom mom odbijanju da se upustim u romantiku akcijaštva umalo se i meni nije dogodilo da se oženim na radnoj akciji. A i ti “akcijaški brakovi” bili su posebna priča. Ljubav se predstavljala kao neizostavni dio mladalačkog pregalaštva, a brakovi sklapani izmedju mladenaca iz dalekih i zabačenih krajeva kao zalog vječitog očuvanja bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti.

 

Eto, mogao sam i ja malo da pripomognem ali ipak na kraju nisam, bar ne na radnoj akciji Kotor ‘81. Bilo je, ipak, previše rano za mene iako je djevojka bila veoma atraktivna, pametna i lijepa pa još doktorica, a moja zaljubljenost gotovo mi je šumila u ušima kao zaostala kaplja mora pred san. Završili smo snimanje ali zbog mlade doktorice sam ostao još koji dan u Kotoru, ušao sam u krug akcije i čekao sam je dok je previjala ranu od krivo usmjerene lopate na jednoj mladoj potkoljenici. Tu u hodniku zatekao sam Babajića. Neko mu je donio flašu "cezar" viljaka i pio je pomalo, ponudio me je i popili smo nekoliko čašica dok se moje čekanje otezalo (jedna djevojka pala je sa zidića, nekog dječaka drška od civara odvalila je po oku, nešto popucalih žuljeva i jedna lakša upala pluća). Naravno, Babajić mi je pričao o davnim akcijama i radnim pobjedama, žalio se malo i na današnji svijet, na siromaštvo koje ga ipak nije zaobišlo, na pluća koja mu polako otkazuju na stalne bolove koji ga noću more kao posljedica besmislenih rekorda i pretjeranih napora. I onda je dodao nešto što ću shvatiti i povezati tek nakon dvadeset i više godina - ispričao mi je o jednoj davnoj akciji pedesete ili tako nekako i kako je bila jedna internacionalna brigada, i njih najbolje doveli su da se druže sa kamaradima iz inostranstva, bilo ih je odsvakud i iz socijalističkih i iz drugih zemalja, ali svi bez razlike bili su pripadnici razno-raznih naprednih pokreta. "I bio je jedan, dobar,"- pričao je Babajić – “taj je tada, valjda učio neke škole negdje u Parizu ili tako nekako, bio je 'vako mali žut, kosih očiju, Kinez ili tako nešto, zvao se Sar, Saro, ne znam ti ja to više, nekako tako. Ali popili smo jednom i zagrlili se, mnogo se smijo, znaš slatko se smiju ti veseli žuti ljudi." Pričao mi je Babajić nešto što se činilo potpuno privatno i nevažno. Ali njegova priča puni smisao dobiva tek početkom sljedećeg milenijuma i to otvaranjem jedne vijesti na jednoj Internet stranici, a ta vijest je govorila o otvaranju suda za ratne zločine u Kambodži pod nadzorom Ujedinjenih nacija. U članku su se osvrnuli na istorijat "crvenih kmera" i drugih zbivanja u toj nesretnoj zemlji i tu se moglo pročitati da se, tada već preminuli Pol Pot u mladosti zvao Saloth Sar, da je studirao u Parizu i da se tamo pridružio komunističkom pokretu. I da je 1950 bio na radnoj akciji u Jugoslaviji.

 

Bože mili, morao sam se upitati da li su “polja smrti” zaista započela u entuzijazmu naših vedrih akcijaških noći? Da li mu je tu sinula stravična ideja koju će jednom reralizovati uz milionske žrtve? Tek san jedne vedre, zvjezdane noći uz raspukli žar logorskih vatri, uz smijeh jedrih balkanskih djevojaka, uz rakiju šljivovicu i tužnu pjesmu umrlih rudara?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

LOVAC NA MEÐEDE

 

 

 

 

 

Snimali smo nešto o sjeći drveta. Gore na Romaniji. Provlačili smo se kombijem puna dva-tri sata kroz teško prokrčeni šumski put. Napravili smo neke inserte: pad drveta, traktori za vuču, kresanje motorke, rezanje krupno, pilotina koja leti na sve strane, široki plan puta, prevoz građe… Onda, naravno nešto ponovo nije štimalo pa smo čekali još sat dva, muvali se po šumi i bilo je dosadno. Ali nismo se baš mnogo nervirali što gubimo na vremenu, to se nekako uvijek podrazumjevalo; da kasni nešto oko prevoza, da iscuri baterija na kameri i da je rezervna po nekoj svojoj unutarnjoj suštini ionako prazna, pa se onda pokušava uključiti agregat, koji, opet, neće da radi kako treba ili naprosto pravi preveliku buku.

 

Naš organizator je otišao sa majstorom da pronađu neku alternativu, priključak na mrežu ako ga igdje ima, a kažu ima tu neki planinarski dom, lovačka kuća, šta li? Bio je to nekakav dječiji program pa smo trebali sniniti i skeč sa lovcem, jedan glumac-amater koji će statirati lovca još od jutros šeće naokolo kostimiran kao lovac iz Crvenkapice, narumenjelih obraza i sa peruškom u šeširu. Puši cigare i razbija preuranjenu tremu, a pitanje je hoćemo li ga danas opšte stići smimiti. Trebalo je tek da par puta protrči kroz šumu, da se nešto kao šunja, i takve stvari.

 

“Šta ćemo sa lovcem?” pitam kao zabrinuto urednika, proćelavog čikicu, bivšeg nastavnika s-h, koji je iskopao flašu loze i zasjeo na travu sa kamermanom i šoferom. On sleže ramenima i pruža mi flašu da i ja gucnem, već su se vidim i za mezu snašli pa nude; bijeli sir, kisele paprike, krastavac i neka salama. “Smontiraćemo nešto i bez njega.” promrmlja kao usput dok se kopa po džepovima da pronađe šibicu. “Lovac” je stajao na proplanku, vidno odvojen od sviju; i ekipe i drvosječa, već mi je nekoliko puta prišao i pitao me za detalje, predlagao neka mjesta i neke gegove, zapitkivao kada ćemo da “radimo”, trebalo je da njegov dio snimimo još oko jedanaest a već je pola tri? Pokušavao sam mu objasniti da uvjek ima poteškoća, da se nikada ne može planirati baš sve, da su ovdje u planini malo teži uslovi rada i da ćemo njegovu rolu snimiti na Stojčevcu ili Vrelu Bosne ako ne stignemo danas ovdje. On je rekao kako je eto dobio slobodan dan za danas i da će se šef ljutiti ako opet traži, a radio je u nekoj fabrici, glumio je u “Selji”, i eto čekao svoj čas da se prebaci u “prave” glumce, i činilo mu se da to može biti ovaj naivni skeč, čak ni skeč već nakakav pseudo-humoristični vezni motiv kakav mogu smisliti samo lošiji scenaristi takozvanih obrazovnih programa, a kakav bijaše i ovaj uredničić koji se, bog zna kojom vezom i kako, iščupao iz prosvete i domogao televizije. U stvari i on i sva ta ekipa već gotovo neskriveno uživaju u “poslu” koji su polako pretvorili u piknik na travi i koji će se naveče pretvoriti u težu pijanku tamo u tom Domu, lovaca ili ferijale, ostavljajući kostimiranog da baulja po šumi i guši se od već potpuno neizvjesne treme, prepustivši svu brigu i nervozu, mladom asistentu koji je zbog bolesti reditelja (u stvari samo težeg mamurluka i ljenosti da se digne to jutro iz kreveta), eto konačno dobio priliku da malo sam “režira”.

 

- Slušaj, imaš već svega, malo šume, malo drva, pusti tekst preko i super. – čuo je kamermana kako vadi stvar kod urednika koji mu odobrava grickajući smrdljivi sir pomješan sa mirisom šljive koja je zamjenila praznu flašu loze što se već odavno otkotrljala niz padinu.

 

- A da ja iskočim iz ovog grma, kao hoću da uhvatim zeca, pa padnem preko panja. Možeš to smimiti i ubrzano pa da izgleda kao Baster Kiton? – prišao mi je “lovac” sa novom “idejom”.

 

Izgledalo je kao da ga ne slušam jer sam se zagledao gore prema vrhu odakle se strmeknuo naš organizator. Inače, televizijski organizatori za razliku od ostalih imaju posebnu dužnost da u svakom času glume neku užurbanost i odgovornost, tako da onima “spolja” televizija djeluje kao nešto smrtno ozbiljno, kao da se uvijek nešto stvarno radi i dešava.

 

- Valja li? – polustidljivo je priupitao “lovac”.

 

- Valja, valja. Sačekaj malo. – rekao sam mu, iako cijelo prijepodne taj jadnik nije ni slušao ništa drugo do hiljade varijanti istog iskaza.

 

- Evo, ovako ljudi, – govorio je zadihani organizator, gledajući na sat – evo, da uzmemo pauzu za ručak, pa onda idemo snimiti čeku, sve sam dogovorio!

 

Nervozno sam listao po onih nekoliko papira nakucanog teksta koji je trebao predstavljati scenario i čudio se samome sebi kako sam to propustio i u “scenariju” i u planu snimanja. I stvari su mi postajale jasnije kada sam shvatio da organizator objašnjava i uredniku i scenaristi o čemu se tu radi. Šta je to čeka i tako dalje. U razgovor se upleo i lovac, te se brzo prešaltao na nove sugestije, kako odigrati ulogu u novim uslovima:

 

- Dakle ja ću sa puškom sjediti na čeki?

 

Urednik i organizator su ga pogledali kao da je pao sa marsa. “Ko je ovaj i šta on hoće?” pitao me je urednik, na šta sam mu ja pokazao zaokružen tekst. Tek kada je shvatio da se radi o liku iz njegova ličnog scenarija, urednik se malo namrgodio i promrmljao nekakvo “mm, da!” i nastavio da pije rakiju.

 

- Pa hoćemo li ga snimati na toj čeki? – priupitao sam prikrivajući nervozu tobožnjom zainteresiranošću za posao, tek onoliko koliko su mi dopuštali moj trenutni položaj i zvanje.

 

- Ti bi njega, ovakvog, snimio na čeki! – podigao je urednik ton.

 

Iako još neiskusan za ovakve “tajne” televizijskog zanata bio sam dovoljno pametan da prečutim svako naredno pitanje ili komentar, ali odmah sam shvatio da za njega, tog jadnog zanesenjaka i polustatistu i to posebno ovakvog i ovako kostimiranog nema mjesta na toj čeki, i kao još važnije odmah sam skontao da ta čeka nije nešto obično i nevažno već nešto čemu se mora, ko li će znati zašto, priči sa punom pažnjom i odobravanjem. Zato sam se tobož naozbiljio i trudio se da ostavim utisak kako o nečemu “grčevito” razmišljam. Tako su i organizator i urednik, ipak shvatili moj položaj to da ja tu ipak zastupam nekakvog reditelja i predložili su da odemo i pogledamo tu čeku, kao da ja procijenim šta nam je raditi.

 

- A šta ću ja sad? – pitao je do beskraja zbunjeni glumac-amater koji je već svoj rodbini i prijateljima javio termin emitovanja emisije i “da ga svakako gledaju”.

 

- Sačekaj tu još malo. – odbrusio mu je organizator a onda, kao važan momenat naglasio i to da na čeki ima i struje.

 

Kasnije se uspostavilo da priključak na struju i ne treba jer se u kolima nekako našla još jedna rezervna baterija. Tek mnogo kasnije, kada sam stekao neophodno terensko iskustvo, shvatio sam da se kvarovi na kameri, baterije koje “iscure” ne dogadjaju baš uvijek kao čista tehnička “viša sila” već više kao šifra da se iznese piće i meze i provede jedan ugodan dio plaćenog dana. U tom domu već smo dobili račune kao da smo tamo prespavali. “Zar ne idemo večeras nazad?” pitao sam u svojoj naivi, tada me je šofer odveo malo u stranu i rekao mi je počinjući sa “slušaj mali” i fino mi objasnio kako mi zaista idemo nazad ali da ćemo naplatiti i dodatne dnevnice za noćenje koje se ispostavilo kao neophodno – onda mi je namignuo i dodao: “Samo će ti se kazat”. Tutnuo mi je u džep od jakne račun sa ne baš beznačajnom svotom već uredno ispisan i na moje ime i još jedmom mi namignuo ovaj put mnogo ozbiljnije i znakovitije. Organizator je nešto trunio sa direktorom doma, dogovarali su za “poslije”, piće, večera i to. Direktor je naglasio kako smo mi njegovi gosti i kako nema govora da mi nešto plaćamo što je tobož predlagao organizator i nudio nekakvu fakturu. Kada su se zadovoljili svi tehnički uslovi otišli smo da obiđemo mjesto snimanja. Sa nama je krenuo nekakav šef lovišta, polupismen seljak u prljavom sakou ali pun velike važnosti i nekako ljut. Tek kasnije sam shvatio da je on bio na “ti” (ko da su oni i znali govoriti na “vi”) sa svim onima drugovima “gore”, koji su znalo se, već po funkciji svi odreda bili i strastveni lovci.

 

Uz planinsku stazu pristizao je luksuzan automobil stranih registracija. Vrata su se otvorila i iz vozila je izašao stariji čovjek u tirolskom lovačkom odijelu, uredno začešljane pepeljaste kose. Protegao se i duboko udahnuo svijež planinski zrak.

 

- Ovo je Roko Karbone. – došapnuo nam je povjererljivo šef lovišta i dodao kako je on značajan industrijalac iz Italije, upucaće nekoliko jelena a mi ćemo dobiti neku licencu uz povoljan ugovor. Ton kojim nam je je to povjerio bio je vrlo jasan – to nije vijest za javnost, a ne treba baš puno ni pričati naokolo.

 

 

Uspeli smo se do čeke. Bila je to čeka za medvjede. Veoma sam se razočarao, moram priznati, u trenu je u meni splasnuo sav onaj “hemingvejski” naboj koji sam gajio već godinama. Ni lov ni ribolov nisam uopšte volio ali čitati Hemingvejeve priče o svemu tome bilo je već druga stvar. Ovo ovdje nije imalo ama baš nikakve veze s tim; ništa romantično, ništa “muško”, čak ni neka hrabrost nije bila potrebna – sve se svodilo tek na surovu moć i hvalisavu, dvoličnu sujetu. Šef lovišta nam je bez ikakva stida, čak sa dozom nekog nadmenog ponosa do u detalje objašnjavao kako ide stvar, kako redovno donose hranu, šta za to koriste, gdje nalaze životinje, kako medvjed dolazi uvijek tačno na vrijeme.

 

Uspeo sam se gore, čeka je, u stvari, bila je omalena kućica, od grubo obrađene jelovine, podignuta na sigurnu visinu, u sredini je bila komforna kožom obložena stolica, gotovo fotelja. Kada sam se zavalio u nju ispred mene, kao na dlanu i nepojmljivo blizu, bio je omanji plato, prepun kostiju, razbucanih jagnječih koža sa tužnim ostacima vune, pretrulog voća i raznih drugih splačina. Svaki dan, gotovo u isto doba medvjed dolazi tu i zatiće za njega pripremljene strvine, a ponekad i živo jagnje, godinama ga navikavaju na to, sve dok ne dođe veliki lovac. Koji, ovako zavaljen, tek namjesti pušku i upuca ga kako hoće. Za svaki slućaj tu su stotine hajkača a cijeli rejon obezbjeđuje još i čitav puk vojske, tjelohranitelji i lokalna milicija. “Odavde bi ga i moja baba pogodila.” – malo je falilo pa da ne izlanem. To je dakle taj čuveni lov o kome su nas redovno izvještavali, to je bila ta famozna udarna vijest kojom je ne rijetko znao započeti prvi Dnevnik JRT; radosni spiker objavljuje da je najveći sin naših naroda i narodnosti, “prvi metalostrugar i najdraži lovac” danas ulovio medvjeda kapitalca, onda slijede snimci – ponosni lovac je naslonio desnu nogu na truplo pobijeđene zvijeri, nakrivio je lovačku kapicu sa utaknutim fazanovim perom i šeretski se oslonio na pušku. Oko njega veseli su-lovci; partijski suradnici, članovi diplomatskog kora i ostali pomagači pri ubijanju nevine zvijeri; tapšaju ga, aplaudiraju, pokušavaju imitirati njegov način smijanja. I svi su srećni: lovac je srećan, srećni su svi oko njega, prijatelji, suradnici, diplomate, obezbjeđenje – velika sreća zrači iz svakog pripadnika njegove mnogobrojne svite, za ovu priliku uspješno kostimirane u lovačka odijela, zelene kapice sa fazanovom peruškom, tirolski šeširići, šeretski lovački osmijesi. Vidno je srećan i voditelj “Dnevnika”, koji svoje uzbuđenje i oduševljenje svim silama nastoji da podjeli i sa milionskim gledalištem, koje je ionako uvijek bilo presrećno i prezadovoljno. U ovoj prilici dodaje se još jedna slatka doza vesele opijenosti uspješnim ulovom, jer njegov ulov bijaše i naš.

 

Samo je medvjed na onoj slici iskezio jezik, nije stigao ni da pokaže zube, sastavilo ga za ručkom, u pola zalogaja.

 

Mi smo snimili ipak prilog o razvoju lovnog turizma u našoj regiji i razgovor sa upravnikom lovišta, svi kadrovi sa čeke i oko nje oko kojih sam se jako trudio nikada nisu bili prikazani, ni udobna fotelja iz koje se puca, ni pogled kroz prorez prema močnoj šumi, čak ni strvine što ih dovlače za već ionako polupripitomljenog medvjeda, ni sve one hrpe hrpe oglodanih kostiju; rebara, kičmenih pršljenova i zaostalih ovnujskih rogova.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Epilog ljeta 2003

 

 

Nekoliko dana prije ovog ispisivanja i nekih dvadesetak i više godina nakon vremena zbivanja ove priče sjedili smo u Zatonu Velikom u pizzeriji kod Nika. Sjedili smo u većem društvu za stolom nam se pridružio i Braco Dimitrijević koji je vjerovatno okončao još jednu partiju karata u hladu od vinove loze. Tog ljeta mnogo je gorilo po Jadranu, pa tako je toga dana jedan “kanader” cijelo prijepodne aterirao i punio tankove na ulazu u zaljev, nadlijetao iznad naših glava i vodenim bombama gasio vatru negdje iza brda. Braco je sa terase fotografirao avion u letu, vjerovatno u namjeri da i od toga, kasnije, napravi nekakav svoj koncept. Pilot ga je izgleda skontao i svaki put je nadlijetao sve bliže i bliže, “gotovo metar od čepresa” govorio je Braco. Pričao nam je o tom čudnom osjećaju bliskog susreta sa avionom i sjetio se jedne priče koju je čuo od oca, iz partizana, sa Romanije: Tamo je bio jedan čuveni komandant, heroj i legenda komunističke gerile koga su zvali Romanijski Čiča. Kada bi na partizane napale njemačke štuke i mitljaljirale svi bi se bacali u prvi zaklon, poklopivši glavu sa dva kamena ako bi se tu zatekla jer partizani, naravno, nisu ni u snu imali nikakvih šljemova ili tako nešto. Svi se partizani poklope kamenjem po glavi, a samo bi Čiča ostajao na nogama sa nekom ogromnom puščetinom i naduravao bi se sa avionom. Pilotu je to moralo biti jako zanimljivo, u prvom naletu provukao bi rafal tek nekih metar-dva od Čičinih nogu, u drugom još bliže, u trećem bi ga gotovo okrznuo – “ali Čiča se nije dao ometati” govorio je Braco Dimitrijević “staloženo bi nastavio nišaniti i pucati, tako je čak oborio nekoliko aviona, kažu!” Onda nam je Braco ispričao kako je jedan fotograf posjetio udovicu predsjednika Tita, Jovanku Broz, i kako ona živi u gotovo nepodnošljivim uslovima, nije čak ni uspjela ostvariti pravo na penziju jer, kako su joj rekli u nekoj tamo administraciji “njen suprug nije imao ličnog dohotka”. I zbilja, uspostavilo se na kraju, Tito nije iza sebe ostavio ništa, ni svojoj djeci, ni svojoj supruzi, nije imao nikakve ušteđevine, nije čak imao ni tajne račune u inostranstvu, sve vile i rezidencije koje je koristio ostale su na upotrebu tamo gdje su se zatekle. Braco kaže da se nije slagao sa svim tim kako je bilo nekada, zbog toga je bio i napustio zemlju onda – mislio je da može biti mnogo bolje nego što je bilo, a sada, nakon svega što nas je zapalo, vidi da čitav taj naš sustav samoupravnog socijalizma, kako smo ga zvali, i nije bio tako loš. Ispričao nam je i kako je odlučio da ide u svijet. Opisao nam je taj momenat, jedan čudni susret sa predjedničkom kolonom. Vozio je između Sarajeva i Zenice, put je bio blokiran ali milicija je puštala povremeno da se pređe po koji kilometar i nekom slućajnošću Braco se našao na samoj ruti Titove kolone, izašao je iz auta i stao pored puta. Ispred predsjedničke kolone uvijek je, kao predhodnica, išao veliki crni mercedes državnog obezbjeđenja: “Vozio je dvjesto na sat, ili više, ma znaš, koliko ono god mercedes može, stajao sam tako na rubu magistrale, i odjednom u toj strašnoj brzini u trenu se zanio prema meni i nekako u zadnji čas se predomislio, baš kao da mi je htio reći: ‘mogao sam te zgaziti, ali eto nisam’ Ma šta da pričam, smrznuo sam se od straha, i rekoh sebi odo ja malo vanka, pusti ti to.”

 

Onda se Braco prisjetio nečeg mnogo otkačenijeg, gotovo veselog od siline apsurda. Titova strast za lovom, znamo svi, bila je gotovo opšte mjesto, i tako dođe ti Tito jednom, ma skroz neplanirano u lov na medvjede tamo gore oko Bugojna. Oni tamo se svi razletili – baš im se potrefilo da nemaju u momentu baš nikakovog medvjeda za odstrijel. U svoj toj frci i panici nađu tek jednog medu kod onih cigana,čergara.

 

Sjetim se kako, u mom djetinjstvu, u Sarajevu, cigani-mečkari nisu bili tako rijetka pojava, ulazili bi u dvorišta uz šarenu halabuku, vodeći medvjeda na uzici i okovana zvijer bi plesala u ritmu tarabuka. Kasnije sam se opet sreo sa takvim medvjedom, kada sam radio kao pomoćnik reditelja na jednoj TV drami koja se zvala "Odumiranje medvjeda"- naš rekviziter je iz Šapca doveo medvjedicu pod imenom Gordana da odigra u nekoliko neophodnih scena. Sjećam se samo kako se zvijer, iako izmršavljela i ukroćena, izbezumila od studijskih reflektora, otela se sa lanca i počela razvaljivati scenografiju kao King-Kong dok su glumci, statisti i studijsko osoblje panično bježali van. Sjetio sam se kako je bilo neugodno putovati sa tim istim medvjedom u kombiju, istina nekako vezanim, ali bio je tik iza moga sjedišta i čuo sam ga kako diše.

 

Braco završava priču predivnom slikom: pred nišanom velikoga lovca, ispred čeke gotovo iste kao ona koju sam vidio na Romaniji, medvjed ulazi na svoju veliku scenu razastrtu ovčijim kosturima. Najdraži lovac umiruje disanje, približava prst okidaču, naslanja kundak na obraz – a medo ko medo, uspravlja se na zadnje noge, podiže šape ka nebu i radi jedino što su ga cijeli život učili i što zna – zatandrka stomakom i udovima, u muku zapleše u cuganskom ritmu:

 

Šato mange šukarije, šato mange ćaje…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TILAVA

 

 

 

 

 

Bila jedna kafana i zvala se “Tilava”. Tilava je inače bila jedna rječica nadomak Sarajeva, koju, moram priznati, nikada nisam ni vidio, ali za kafanu znam, mada ni ona već mnogo godina ne postoji. “Tilava” je srušena još kada se gradila velelepna i monstruozna zgrada parlamenta Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koja je zajedno sa neboderom Izvršnog Vijeća neodoljivo podsjećala na, istina ponešto umanjen, kompleks UN u New Yorku, ali ovaj nije bio na East Riveru već na Miljacki i Marindvoru. Posebna je priča i o tome kako, danas, ni ta građevina, praktično, nije ni izbliza ono što je nakada bila. Baš tamo gdje je nekada bio ovaj maleni bircuz, podignut je monumentalni plato obložen crnim granitom, sav u nekim kaskadama i piramidama, neljudski i odbojan, ne samo zbog te svoje faraonske arhitektonike, već i zbog prisustva kamera koje su špijale nadžidžane svuda okolo kao i zbog nekakvih tipova u crnim odijelima sa crvenim kravatama koji su na svakoga gledali preozbiljnim podozrivim pogledom, kao i zbog patrola Narodne Milicije koje su imale kioske na svakom čošku zgrade, a znalo se – sa njima nije bilo zajebancije. Uzgredna je činjenica, ali za ovu priču veoma važna, da se odmah pored nalazio Filozofski fakultet i da sam godinama, čak i u največoj žurbi, obilazio taj plato i od tramvaja do fakulteta išao nekakvom kockastom, potpuno besmislenom putanjom, kako bi se to u geometriji reklo uvijek preko kateta, umjesto ravno, hipotenuzom. Tek kada se samorazjela i Partija i čitav socijalistički i samoupravni sistem i kada su u tu skupštinu uselili neki smješni ljudi koji su nas zabavljali svojim seljačkim glupostima u direktnim prenosima zasjedanja, povremeno smo išli na taj plato da kao nešto demonstriramo, ali ta radost trajala je kratko, jer su nam te iste smješne čike zabiberile takvu čorbu od koje ni dan danas pola svijeta sebi ne može da dođe. Baš tu na tom platou, tek onako kao predigru, zapucali su, i to na masu koja je očajno vapila u osvit rata i vjerovali ili ne naredne četiri godine nisu ni prestajali pucati gore sa brda na sve sto bi se tuda mrdalo.

Ali vratimo se u ona davna vremena, u jednu veoma kasnu jesen dok se lišće oteto sa grana saplitalo i šuštalo pri svakom koraku, dok je mirisalo prženo kestenje uličnog prodavača na blagoj susnježici, dok su ulicom prolazili “spačeci” i “fiće” i tek pokoji “fijat 1300” zvani “tristać”, landarali zeleni tramvaji “Vašingtonci”, zbilja rashodovani u prestolnici Amerike, kao i “Londonci”, autobusi na sprat, isto tako nabavljeni iz druge ruke, ali u glavnom gradu Britanije, i oni kao i tramvaji nevješto omalani u zelenu boju Sarajevskog GSP-a. Vjetar je nanosio kristalan miris snijega koji je već pokrio gornju polovinu Trebevića i uzdignutije djelove grada, kratki dan se polagano gubio u hladnom popodnevu, palila su se oskudna ulična svjetla na banderama. Đaci bi protrčali ulicom pokušavajući da prokližu preko još uvijek prevodenog snijega, po koji par prošao bi zanoseći u hodu, zagrljen pod kišobranom, prstiju zacrnjelih od sprženog kestenja, dok je Čika Miša, cigo sa Gorice, udarao četkama u kutiju, pjevao u ritmu i nudio glancanje cipela. Pred izlogom radnje preko puta, skupila se grupica “ćoškara” onih koji dane i večeri provode na istom uglu ulice, koji su pušili cigare, dobacivali prolaznicima i povremeno pogledivali u ekran crno-bijelog televizora marke “Ei Niš”, dok je prodavač u idiotski plavom mantilu i olovkom za uhom, zakoračio u izlog i vrtio antenu, tek kada bi je podigao negdje iznad ramena na ekranu bi se razaznala pokoja kontura, što je jako veselilo momke i one koji bi im se povremeno pridružili. “To je dobro jarane, samo ne mrdaj.” Doviknuo bi neki dok su se ostali grohotom smijali. Prodavač je slegao ramenima, pokazivao na nebo i snijeg koji je sve gušće padao, kao: to je zbog vremenskih prilika. “Evo ga, nešto se mrda!” viknuo bi neko i opet su se smijali, gasili cigare, duvali paru i grickali košpe.

 

Kelner Anđelko, pogledivao je van i odlučio da naloži malenu peć, koja se ko zna zašto zvala “kraljica” i koja se svake godine iznova prefarbavala bronzom i kupljenom u obližnjem “granapu”. Dovukao je nešto sitnih drva, kantu punu ćumura koji se zvao “Kreka”, lomio je drvo, cjepao listove starih novina, “Politike”, “Borbe” i “Oslobođenja” i naguravao ih u mala vratanca peći.

 

- Daj, obrni, Anđelko! – doviknuo je iz ćoška stari Hamdija, kome su u raji tepali sa “Hamdaga”, mada su vremena i begova i aga ostala samo u čitankama a i on je bio sve više negoli kakav aga: potrošilo ga piće i cigare, baš kao i Jevrema, Havu i Špeksu, koji su zagledali u prazne čaše.

 

- Stani bolan, samo da potpalim. – doviknuo je kelner, klečeći ispred vratanca, zagledajući unutra i petljajući nešto sa šibicama.

 

- Došla penzija mašala, samo ti još ne gnjavi.

- Daj ti nama naspi pa loži do sutra.

- Eto, donesi tri put po tri dece, pa da ne hodaš. – reče Hamdaga.

 

I sva trojica za stolom zabuljiše u kelnera. Namrgodili se pa gledaju.

 

Anđelko je kašljao od dima koji je napunio cijeli bircuz, oči su mu suzile i pekle, jeb’o je mater pijancima sa kojima svaki dan devera, točio rakiju iz bureta u bokalčiće.

 

- Ne vuče, jeb’la ga peć. – žalio se dok je prilazio balansirajući sa tacnom.

 

- To je zbog snijega. – reče Hava koji je nekada bio nekakav kazandžija ili sličan majstor ali je odavno batalio, i on se, eto, kao razumio u peći i dimnjake.

 

Anđelko je otišao iza šanka, nasuo je i sebi jednu i drmnuo naiskap.

 

- Saće povuć, samo da se zagrije solunar. – govorio mu je Hava, dok se bircuzom širio golicav miris dima.

 

- Jebo te šta je ovo? – reče Gavro, koji je banuo sa čistoga zraka, otresao je snijeg sa teškog kaputa, pa ga je okačio na uvrnuti drveni čiviluk.

 

- Neće da vuče. – reče Anđelko potišteno, sjedio je naslonjen na koljena i pušio cigaru iza staklenog pulta u šanku, u kome su bile neotvorene konzerve sardina “Beograd” i nekoliko neogunjenih tvrdo kuhanih jaja “serviranih”, baš kao i konzerve na malenim plastičnim tanjirima. To je tu ako neko baš hoće da i zamezi.

 

Gavro sjede sam za drugi sto pored Hamdije i njegovog društva, nešto je kao umoran, zabrinut. Gavro je nekad bio milicioner, ali nešto je izgleda grdno zajebao, pa su ga mnogo prije vremena šutnuli u penziju. Kako su milicioneri ionako imali privilegiju da rano idu u mirovinu, tako se i Gavro u svom životu još skoro mlad počeo dosađivati. A htio je biti i koristan pa se svuda angažovao, bio je “aktivan” kako se to tada govorilo.

 

- Šta je Gavro? – upita Špekso, tek onako.

- Ništa ne funkcioniše. – reče Gavro, željan daljih potpitanja, ali ništa – samo ga Hamdaga priupita: ‘‘Šta’š popit?’‘

 

Gavro naruči duplu lozu i čašu vode, izvadi maleni “lipa” notes i plajvaz, pa nešto precrta i još nešto dopisa. Pa nervozno vrati notes u džep, pa promrmlja kao za sebe:

 

- Tako ti je to kad mene niko ne sluša. – pa doda još nešto o akciji uređenja travnjaka oko zgrade i neodazivanju na sastanke kućnog savjeta. I gledao je dugo u prozor i snijeg koji je lebdio ispod ulične svjetiljke, klimnuo je glavom: “Da, da… “ još je nakoliko puta ponovio, pa trgnuo lozu, protresao se i zalio vodom.

 

Za drugim stolom Špekso je govorio o tome kako bi u stvari trebalo i kod nas uvesti kolhoze, baš kao u Rusiji:

 

- Pa da se radi fino zajedno i složno, a ko neće, eno mu Sibir, a može i Goli Otok, ako neko baš ne podnosi hladnoću.

 

- Ma daj, – reče Hava – je si li vidio Amerikanci opet šalju čo’eka na Mjesec.

 

- A koji će im to đavo, već su bili tamo? – promrmlja Jevrem iza “tegla” naočara tresući se ko od parkinsonove i prolivajući rakiju dok je pokušavao prinijeti čašicu usnama.

- Vidiš kad su ono prvi put slali taj “Apolo” svi su se natrčili na televiziju da gledaju, sad to više niko ne benda. – reče Hamdija paleći cigaru.

 

- Ma, mogu oni poslat sto njih na Mjesec, ali jedan je Gagarin, zna se ko je bio prvi a biće i posljednji! – rekao je Špekso, klimajući značajno glavom.

 

- E to ćemo još vidjeti – javi se i Gavro podižući pogled sa svojih zabilješki – budućnost čovječanstva je u pokretu nesvrstanih, i u modelu samoupravnog socijalizma, pazi šta ti kažem za deset-dvaest godina Jugoslovenske će rakete ić’ do Marsa do Saturna, gdje god hoćeš.

 

- Ne budali Gavro, nemožemo se ni na svjetsko prvenostvo plasirati a ti bi već rakete slao po kosmosu? – reče mu Hamdija.

 

U tom momentu u kafanu uđe jedan mlad čovjek, onizak sa bradicom u nekom malo izlizanom mantilu, mokar i prozebao ali nekako veseo u očima. Mladić sjede za slol u čošku i odmah naruči dupli konjak a reče kelneru i da okrene turu svima u kafani, šta već ko pije.

 

- Koji ćeš mi ti plaćati piće, mali. – obrecnu se Hava.

 

- Neka mi gospodin ne zamjeri ali ja slavim, upravo sam odbranio diplomsku tezu.

 

- Baš lijepo, a iz čega? – priupita Špekso.

- Na filozofskom, tu. – reče student, pokazujući negdje u pravcu obližnje zgrade.

 

- E svaka čast, a iz kojeg predmeta? – upita Hamdija

- Pa filozofija, čista filozofija, ali šta to vama znači?

- Fino, fino bravo momak. – reče Hamdija – ali ne reče nam koji je predmet estetika, etika, gnoseologija, ontologija?

 

Hamdo pozva još jednu turu. I malo meze, neki goveđi jezik, tako nešto. Pozva studenta da sjedne s njima. Kad se slavi nek se slavi, nije mala stvar diploma iz filozofije.

 

- Sad nam fino reci koju si tezu branio i ne zabušavaj. – reče Hava.

 

Student se već pomalo zbunio, ali pokušao je zbunjenost prikriti blagom arogancijom:

 

- Pa, iz ontologije, o problemu tumačenja pojma istine kroz povijest filozofije ali vi to ionako ne možete to shvatiti.

 

- Pa šta je tu problem? Istina ionako uvijek piše u novinama. – bocnu ga Špekso.

 

- Ma ne! Nije to tako jednostavno, ne možete vi to razumjeti, neću reći da ste vi ne daj bože glupi ili tako nešto, ali razumijevenje filozofskih stavova traži odgovarajući pripremu i naobrazbu. – objašnjavao je student ispijajući već treći “dupli” koji se odnekud pojavio na stolu.

- Jašta radi, – reče Hamdija – nego da li si za slučaj tumačenja pojma entelehije oslanjao na aristotelovsko ili predsokratovsko stanovište?

 

- Ma predsokratovci su tu bogovi! Posebno Heraklit, elejci. – drhtavim glasom javio se i Jevrem, a onda se žalio na kiselinu u stomaku i bolove u leđima.

 

- E, za to ti je najbolje da staviš obloge od kupusa, za stomak popij jedan vlahov na prazan stomak odmah ujutru, a što se tiče entelehije nesmijemo zaboraviti ni pitagorejce, oni su glavni za to, posebno ako uzmemo u obzir njihovu opčinjenost matematičkim shvatanjem svijeta! – baci ga Hava kao iz rukava.

 

- A, tu ne smiješ zapostaviti ni uticaje istočnih filozofija. – nabaci Špekso.

 

U to u kafanu udje grupica tramvajdžija, konduktera i vozača iz obližnje remize. Trljali su ruke da se zagriju, Anđelko im je donosio piće. Oni su bili opušteni i veseli, provaljivali su neke svoje interne zafrkancije, vani pada snijeg a oni su već unutra i gotovo je za danas, mada, istini za volju ima sigurno još petnaest minuta do zadnje ture. Ma, ko da mu ga vozi po ovome kijametu? Najeb’o ga je svaki onaj naivac koji će čekati posljednji tramvaj vjerujući u zvanični red vožnje.

 

- A dečko, – upita Hamdija pozdravljajući konduktere – a u vezi istine kao adekvacije, krenuo si od Akvinskog?

 

- Da naravno, to ne može bez Tome Akvinskog. – promucao je gotovo šapatom izbezumljeni diplomant filozofskih nauka.

 

- Ja mislim da je taj problem u današnje vrijeme gotovo izvan diskursa, posebno ako gledamo, recimo, estetički. – konačno se upetljao i Gavro.

 

- Ma daj Gavro nećeš valjda opet na Habermasa! – već se ljutnuo Hamdaga

 

- Ako treba, i na Markuzea, Bloha, Gadamera! – podigao je već ton Gavro

 

- Možda opet i na onu Carboneovu semiotiku? Ma, dobro Gavro, ti se voliš petljati gdje nisi baš najsigurniji. – dobacio mu je Špekso.

 

- Ali ostaje sasvim evidentno da hermeneutika, u stvari i ne priznaje estetiku! – doviknuo je Jevrem zagrcnuvši se od dima cigarete, zacrvenio se u licu, žile mu iskočile od kašlja.

 

- Jašta radi! – zagrajaše kondukteri svi u glas, a onda se posvadjaše oko razlike u shvatanjima fenomena i noumena. Potom su okretali salvete i plajvazom ispisivali kojekakve šeme i nacrte.

 

Mladić je piljio u pijance, u prljave stoljnjake bircuza, kondukterske kape, kelnersku kecelju, sve mu se činilo kao besmislena mora, nešto potpuno izbezumljujuće, nemoguće i suludo. Mislio je da gubi razum da je potpuno šenuo, što se ruku na srce, zanesenjacima filozofskih znanosti ponekad zna i desiti.

 

Kondukteri su se podjelili na “hegelovce” i “kantovce” a za drugim stolom buknula je još žešća prepirka:

 

- Ma jebalo te “ništujuće ništa” i “tubitak” i sve te egzistencijalističke zajebancije. – lupao je Hamdo po stolu u bijesu a Špekso mu nije ostajao dužan:

 

- Goni se i ti u kurac sa svojim Hegelom i drugo-otuđenjem bitka!

 

- Hegelovu dijalektiku treba samo izvrnuti naopačke i onda… – pokušavao ih je primiriti Gavro.

 

- Ma, jebo tebe tvoj Hajdeger, fašista bolan, jeb’o ti on mater u usta! – Hamdo se već dizao od slola, kao ode on kući, ne može to više da sluša.

 

- E vidite kakav je on, – žalio se Špekso – kad god izgubi argument od udari čovjeku neku etiketu!

 

- Ama stanite ljudi za boga miloga! – vrisnuo je mladić, netom diplomirani filozof – odakle vam sve to, jeste li i vi svi studirali filozofiju?

 

- Ovaj ovdje jeste, obrecnu jedan stariji brkati kondukter i pokaza na jednoga mlađeg kolegu.

 

- Šta’š, jarane, nema se posla, djaba ti fakultet – reče mladi kondukter koji je diplomirao na Kjerkegoru.

 

- Ma jok sinko. – reče Jevrem – Nismo ti mi bolan neke velike škole učili. Evo ‘vako, Hava ti je bio majstor, zanatlija, Gavro je penzionisani drot, Hamdaga je radio u GRAS-u, ko i ovi ovdje, tramvajdžija, Špekso je brico, ima radnju gore na Hridu, sad mu je drži sin, a ja sam želježničar u penziji, skretničar.

 

- Ali kako…? – gotovo je šaputao mladić gotovo nesvjesno ispijajući ko zna koji već “badelov” konjak.

 

- Reci ti meni sine, koliko ti studiraš tu filozofiju? – upita Hamdija koji ipak nije otišao i stajao je za šankom gdje mu je Anđelko i bez naruđbe sipao novu decu rakije šljive.

 

- Pa, četiri – pet godina.

 

- A mi ti ovdje već deset i kusur godina svako veče pijemo sa Ivicom Fochtom, da si ti meni živ i zdrav!

 

- Sa profesorom Fochtom!

- Ma ja bolan, završi on tamo s vama pa dodje ovdje kod nas.

 

- Ajmo ljudi, vrijeme je da se zatvara! – reče kelner Anđelko – otresajući stol krpom i kupeći čaše i prljave tanjire.

 

Palio je i gasio svijetla u znak “fajronta”, nakon malo natezanja dao im je još po jednu turu i sabrao račun brzinom svjetlosti, a onda su svi izašli van, gdje ih je još jednom opio prečist, oštar zrak. Odbauljali su dalje prema Skenderiji, ostavljajući svježe tragove u snijegu i razgovarajući svi u glas.

 

Anđelko je ostao sam u kafani, čekao je još da peć sasvim ugasne, što je sigurno – sigurno, po ustaljenoj navici otresao je krpom po stolu, skupljao čaše, brisao šank. Imao je čudan običaj da još malo porazgovara sam sa sobom kada mu se birtija isprazni, otirao je stolove udarajući krpom i mumljao je sebi u bradu:

 

- A šta’š moj ti, kad su ti filozofi do sada samo različito tumačili svijet – a, radi se o tome da bi ga trebalo promijeniti, bar malo, pa da ga jebeš.

 

Prvi snijeg je i dalje padao po Marindvoru, bijel i zvjezdan u noći, hvatao se na granje, pokrivao ulice i krovove, otkrivao tragove rijetkih automobila kao i sav ovaj svijet, čitav ovaj grad, u punoj neskrivenosti bivstvujućeg bitka.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

h6<>{color:#000;}.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2. ma senza guerra

 

 

 

OMER I MIRA

 

 

 

 

 

 

Omera i Miru upoznao sam preko moje majke koja je tek bila stigla u Holandiju. Rekla mi je da je bila u nekoj crkvi gdje su bake i dede iz neke hrisćanske organizacije za brigu o izbjeglicama organizovale uporedno čitanje iz različitih svetih knjiga. Mira je čitala ponešto iz starog i novog zavjeta, Omer pokoju suru iz kurana. Čitalo se uporedno na jeziku koji su nizozemci tada još uvijek nazivali “joegoslavisch” i, naravno, na nizozemskom. Kasnije je mi je Mira rekla da ona ipak vjeruje da “mora biti nešto” a Omer je ostao pri svom starom vjerovanju da “vjeruje jedino u dobrotu u ljudima”. Omer je bio stari prijatelj moga oca, vodio je jedan pozorišni festival u provinciji i moj otac je svake godine dolazio tamo na nedjelju – dvije. Omer se sa lijepom tek u osmjehu blago prikrivenom radošću prisjećao njihovih davnih meza i rakija. Omer i Mira dobili su kućicu u sjevernom dijelu Amsterdama, i kako sleduje osobama starijim od šezdesetipet imali su prizemni smještaj što u Holandiji uvijek podrazumijeva i mali vrt iza kuće ili kako to oni jednostavno nazivaju “achtertuin”. Mira je posadila lijepo cvijeće, trava je uvijek bila brižno podšišana, Omer je napravio mali roštilj od cigle i nadgradio malu tendu, zaštitu od vječitih nizozemskih kiša. Bilo je vrlo prijatno u tom njihovom vrtiću, pravoj maloj amsterdamskoj “bašči“, ponekad bih navratio biciklom, Omer je uvijek imao nešto “ljuto” pri ruci mada smo mi ostali već odavno izgubili tu naviku kupovanja i konzumiranja žestokih pića, naprosto zato što se nije moglo kupiti u samoposlugama, pa smo se lako i brzo “prešaltali” na ovdje uobičajeno pivo ili vino. Ali Omer se nije htio odreći starih navika, redovno je odlazio u “liquer shop” i nabavljao najsličnije zamjene našoj lozi, vinjaku ili šljivi. Uvijek bi našao nešto da se baci na roštilj i polako bi to okretao na toploti žara, uživajući možda više u mirisima drvenog uglja i sagorenog mesa nego u jelu samom. U stvari, najvažnije je bilo piče koje je polagano ispijao i dok pravi roštilj i dok polagano mezi. Sve je činio polako i nekako smišljeno; jedan čevapčić bi se stavljao na tanjir, druga pljeskavica pripremala bi se za roštilj, ražnjiči bi se još jednom okretali, raspuhivao bi se žar, prinosila salata, kruh, kada bi čašica bila prazna ponovo bi se punila, gotovo kap po kap. Taj spori gotovo ritualno “bosanski” ritam bio je obilježje cjelokupnoga Omerovog bića, tako se i kretao, tako je i govorio, umjereno i razložno pridajući svakoj pojedinoj riječi njeno puno značenje, zvuk i težinu. Iako je bio Bošnjak, što će reći i musliman, uvijek me je asocirao na bosanskog fratra franjevca, u stvari, svi “pravi” bosanci pa ma koje vjere bili uvijek imaju nešto blago-franjevačko u sebi, možda baš zato što su naši franjevci bili i ostali neka vrsta gotovo arhetipske slike bosanstva, ako što takvo još može da postoji? Omer bi spustio naočare na nos i počeo bi pripovjedati, dugo i ustrajno ali nikada nezanimljivo ili dosadno. Iako je imao sve uslove da bude nesrećan čovjek, da izgubi volju za život i vjeru u ljude, ipak je svaka njegova riječ zračila nekom čudnom patinastom nadom, nekom gotovo nerazumljivom ljubavlju za život i ljude. Mira je bila drugačije prirode, nemirna, težak nikotinski ovisnik, možda već prerano ogrubljela lica, činilo se da je oštrinom u gestama i govoru tek pokušavala da prikrije svoju, moglo bi se pomisliti, pretjeranu i bolnu sentimentalnost. Mira i Omer živjeli su tih i usklađen život, nikada nisam čuo a ne bih ih mogao ni zamisliti da se, recimo, svađaju ili prepiru. Cijenili su i otvoreno podržavali jedno drugo. Lako su se prilagodjavali holandskoj sredini, sticali nove prijatelje, održavali stara i pravili nova poznanstva. Uprkos svojoj nešto poodmakloj životnoj dobi već prvih dana nabavili su bicikle i često sam ih vidjao kako se natovareni kesama vraćaju sa pijace vozeći jedno podred drugog po lijepo uređenoj i označenoj biciklističkoj stazi između Buikslotermeera i njihove četvrti koja se zvala Florabuurt, ili Cvijetna četrvt.

 

Mira je bila “dijete sa Kozare”. Nakon napada Njemaca na staru Jugoslaviju i proglašenja ustanka planina Kozara u sjevero-zapadnoj Bosni postala je veoma jako uporište partizanskog pokreta. Nacisti i ustaše pokrenuli su 1943 snažnu ofanzivu protiv pobunjenika, planina je bila opkoljena i prečešljana, stotine partizana i lokalnih civila okrutno je pobijeno – siročad koja je preostala nakon pokolja nazivana su “djecom sa Kozare”. Mira se sjeća tek jedne mutne slike: kako je gazila preko pobijenih, “bili su nekako mekani, nespretni pri hodu.” Sjeća se i sata na ruci jednog mrtvaca kako se bljeska na jutranjem suncu. Kasnije su ih poveli u neki dječiji logor, trebalo je da krenu dalje za Jasenovac, logor smrti. Ali, kako kaže Mira, spasile su ih časne sestre, došle su i razdjelile ih po porodicama. Miru je usvojila jedna katolička obitelj iz Slavonije, iako je bila prljava i vašljiva, spasile su je njene lijepe zelene oči koje su zračile sa prljavog, od strave okamenjenog dječijeg lica i žena je izabrala baš nju. I to baš zbog tih očiju, govorila joj je kasnije ta dobra žena.

 

Mira će pričati kako su tih nekoliko ratnih i poratnih godina u Slavoniji bile najljepše godine njenog života a ti ljudi jedina prava obitelj koje se sjeća. Svoju pravu porodicu oca, majku i stariju sestru nije zapamtila ni po liku. Bila je još suviše mala. Za oca je saznala da je ubijen na Kozari, ali ostaci nikada nisu pronađeni; šuma, paprat i lišajevi ostadoše mu jedina grobnica. Brata je usvojila jedna druga obitelj u selu pored, ali njega su tukli i morao je ropski da radi. Za majku i sestru čula je da su deportovane negdje u Njemačku, na prisilni rad. Skoro pola vijeka kasnije, kada je i Mira preživjela svoju krvavu balkansku porciju, kao izbjeglica iz Bosne u Nizozemskoj saznaće da su njena majka i sestra radile u jednoj fabrici ribljih konzervi negdje na obali nedaleko od Hamburga, da su obje stradale u savezničkom bombardovanju 1944 i da su tamo i sahranjene. Tek nekoliko sati vožnje od novoga Mirinog boravišta. Mira mi sve to priča dok sa Omerom strpljivo slaže namirnice u paket kakav svaki mjesec šalju udovici svoga sina i unucima u Novom Sadu i to baš u vrijeme dok saveznički avoni, ovaj put pod zvučnim imenom NATO-a, udaraju po Miloševičevoj kvazi-Jugoslaviji. Snaha, Seka, izbjegla je kod rodbine u Srbiju kada je puklo u Bosni, sin Mirsad prijavio se u bosansku vojsku, zet Vjeko, muž njihove kćeri obukao je uniformu Hrvatskog Vijeća Odbrane. Nakon nekih pola godine, kada je već odavno bilo jasno da će rat biti dug, krvav i nepravedan, Mira je sa kćerkom i unucima preko Hrvatske izbjegla u Holandiju. Omer je ostao sa sinom i zetom u njihovom stanu. Lakše je bilo preživjeti zajedno, Omer je spavao u svojoj sobi, Vjeko i Mirsad djelili su drugu sobu, vraćali bi se sa dužnosti predvečer i na isti ofinger jednu pored druge vješali bi maskirne uniforme – jedan onu sa crveno-bijelom šahovnicom, drugi svoju sa zlatnim ljiljanima na plavome štitu. A onda je jednog jutra tek tako iznebuha zaratilo izmeđju varljivih saveznika, zapucalo je sa svih strana. Bugojno nije veliki grad, sve je nekako blizu; jedni su držali poštu, drugi policijsku stanicu, jedni su bili u domu kulture drugi u prodavnici preko puta. To u stvari i nije bio neki rat (jer rat ima već neke zakonitosti i pravila) već opšta gungula u kojoj se gledalo ko će koga prije, ili spengati ili likvidirati. Svuda je pucalo u totalnoj zbrci i metežu, malte ne ljudi koji su zajedno pili kafu grabili su oružje i bacali se u suprostavljene zaklone. To je trajalo cijeli dan, bosanska armija je nekako preuzela kontrolu nad središtem mjesta dok su se Hrvati povukli u okolinu grada i počeli tuči minobacačima. Mirsad je negdje predveče utrčao kod Omera u sobu, bio je užurban sa kalašnijkovim u ruci. Uzeo je par stvari iz stana, nekoliko konzervi i svijeća, nije stigao pojesti ni zalogaj kuhane riže koju je nekako zgotovio Omer. Onda je rekao Omeru da ide obići neku rodbinu svoje žene, “lojalni” Srbi, oni koji nisu željeli otići na Karadžičevu stranu i koji su ostali u mjestu u ovom momentu mogli su biti bilo čija meta, laka i nezastičena. Izaći iz kuće sigurno nisu mogli, možda nisu imali ni hrane. Mirsad je istrčao van kroz zvuke kratkih, već prorjeđelih, rafala i tamo ga je pred zgradom u kojoj su živjeli rođaci njegove supruge usmrtila granata. Njegov najbolji prijatelj, takođe vojnik Armije BiH, saopštio je strašnu vijest Omeru. Omer je stajao bez riječi tek nekoliko minuta, užasna bol prostrijelila mu je kroz mozak i srce, neka ogromna težina naslonila mu se na grudi i nije mu dala da diše. Izgubio sam sina, ali pomislio sam da još imam kćer i da ona ne mora postati udovica. Odmah sam pitao šta je sa Vjekom, Ismet, najbolji drug mog sina, rekao mi je da misli da je zarobljen, ali da nije siguran. ‘‘Moramo ga naći’‘ rekao sam Ismetu, ‘‘hoćeš li sa mnom?’‘ pitao sam ga, a on je rekao: ‘‘Hoću čika Omere’‘ nekim ispucalim, promuklim, glasom. Krenuli smo u noć, još se pripucavalo kroz tminu, pratili smo tanka svijetla uljanica, obilazili neka privremena komandna mjesta, straže, dvaput nas umalo nisu ubili; jednom smo naišli sa ‘‘krive’‘ strane na bosansku patrolu, znaš kako je – prvo se pucalo a onda pitalo, a drugi put naletjeli smo na zaoslalu grupu Hrvata. Čudo nas je spaslo. Malo po malo i trag nas je naveo na nekakvu osnovnu školu gdje su držali neke zarobljenike. I stvarno – bio je tamo. Ismet se dugo pičkarao sa komadirom koji je vikao ‘‘pa žnaš li ti da je ovo rat Ibrahimbegoviću, jebo ga? Kako da ti ga dam? Da on sutra nekoga ubije pa da i meni i tebi ode glava, je si li ti normalan, pizda mu materina?’‘ Na kraju, popustio je preda mnom, morao je, znao je da sam izbubio sina, a i znali su se on i Ismet, iz firme ili tako nekako. Rekao je ‘‘daću vam ga al’ da ti potpišeš Ibrahimbegoviću i da mi glavom za njega garantuješ i sutra da ga predate nazad, jel’ jasno!’‘ Doveli su Vjeku, sav se tresao dok me je grlio. ‘‘Hajdemo brže, da se ne predomisle.’‘ došapnuo mi je Ismet. Došli smo kući. Vjeko je tražio sliku svoje djece, plakao je i ljubio je, pritiskao je uz grudi i tresao se. Sutradan smo ga morali predati, na stadion Iskre, dao sam mu ćebe i nešto hrane što sam imao. Znaš, iz one škole malo je ko živ izašao. Kad sam se vratio kući sjeo sam u kuhinju i prvi put zaplakao za sinom.

 

Govorio mi je Omer okrećući ćevap na roštilju, povukao je kratak gutljaj vinjaka. Ćutao sam, tu se ništa nije moglo reći. Onda mi Omer pričao o ljepšim stvarima, kako je bio mlad učitelj, službovao po selima. Kako je stigao u Bugojno i postao direktor Doma kulture. Izgradio je novu, modernu zgdradu, organizovao međunarodni festival lutkarskih pozorišta i međunarodni šahovski turnir prve kategorije, svi su tu dolazili i Fišer, i Spaski, i Korčnoj, Karpov, Jan Timan, Kasparov pa svi naši velemajstori. Pričao je i o Titu koji je veoma volio doći u Bugojno u lov na medvjede. O Raduši, o upadu ustaških terorista koji su htjeli likvidirati Tita i podići hrvatsko pučanstvo na tobožnji ustanak, nije htio mnogo da priča. Tek je napomenuo da je to bila ludost, i da su mnogi založeni bez ikakvog smisla. ‘‘Puno je tu glava palo nizašta, poslali su ljude iz škola i fabrika pravo na obučene i dobro naoružane teroriste. Glupost.’‘ – rekao je i sa negodovanjem odmahnuo glavom. Pričao mi je i kako je upoznao Miru, imala je šesnaest godina i živjela je u Domu za siročad. Još jednom je izbubila porodicu – Partija je donijela odluku sa se sva djeca sa Kozare moraju vratiti u Krajinu. Direktiva je izvršena bez pogovora i izuzetka, okrutno i odlučno. Djecu, već odavno priviklu na novi dom, posvojenu ponekad sa mnogo ljubavi, odvojili su od novih roditelja, braće i sestara i deportovali u siva i vlažna, vojnički kruto ustrojena komunistička sirotišta. Mira, krštena kao pravoslavno čeljade, spašena od je hrabrošću i odlučnošću katoličkih sestara koje i u najcrnja vremena nisu htjele da se odreknu zavjeta ljubavi, u novoj obitelji zavoljela je i kršćanski nauk i obićaje, a potom ju je pod svoje uzela Komunistička partija i obrazovala je u spartanskom duhu marksističke dogme i vulgarnog materijalizma. Završila je trgovačku školu i zaposlila se u jednoj velikoj prodavnici tekstila. Kasnije je postala referent za nabavke i išla je na modne revije u Beograd, Sarajevo i Zagreb. Danas živi u sjevernom predgrađu Amsterdama i jednom mjesečno odlazi na sesije “vluchtelingenwerk-a” u jednu reformističku crkvu gdje se čitaju odlomci Biblije, Kurana i drugih svetih knjiga na Arapskom, Bosanskom, Sanskritu i Holandskom.

 

Omer je šest mjeseci obilazio Vjeku koji je sa svim drugim zarobljenicima HVO bio zatočen na stadionu, donosio bi mu ponešto za jelo, cigarete, toplu odjeću i to svaki dan – bez izuzetka. Konačno je Vjeko bio oslobođen ili razmjenjen, otišao je za Hrvatsku i pridružio se svojoj ženi i djeci u Holandiji. Omer je ostao sam u Bugojnu. Sina Mirsada sahranila je vojska, na brzinu i “privremeno” kako se već sahranjivalo u ratu. Snaha je sa dvoje djece ostala sama u Vojvodini, kćer i zet, sa dvoje drugih unučadi izbjegli su do obala Sjevernog mora. I Mira je bila s njima, Omer je želio ostati, vjerovao je u vrijeme kada će se i Mira, a možda i svi drugi moći vratiti. “Pa zašto ste onda otišli?” – pitao sam Omera – “saću ti i to ispričati” započinjao je polagano Omer, dosipajući piče i nutkajući novi komadić meze sa roštilja – “Znaš onako, Bugojno ti i nije neko baš partizansko mjesto ali bilo ih je nešto, pa bilo je i jedno malo partizansko groblje. I jednom tako nas nešto đuturuma što je preostalo u Bugojnu, da se razumijemo svi smo bili Muslimani, ono malo Srba i Hrvata od stare raje moralo je da ode kojekuda, šta ćeš, tako ti je bilo to. Težak je taj rat bio, sjećam se jednom dovezli su neka tijela poginulih srpskih vojnika, znaš već i leševi su se razmjenjivali, ponekad čak i za žive. Pa su tu mrtvu djecu složili u neku garažu da čekaju za razmjenu. Vidio sam i to sine, strašno. Dugo su ostali nesahranjeni u toj garaži a onda su ih valjda ipak razmjenili za tijela naših. Ali pusti to, bio je kao jedan bife i tu smo se znali skupiti nešto nas starijih što nas je ostalo, nađe se nešto šljive, konjaka, bilo šta, pa popijemo po koju. Rat je bio već gotov ili se nešto još pregovaralo ali nije se više pucalo. I tako, jedno prijepodne, pijucka nekoliko nas kad eto ti jednoga i kaže da eno tamo bager prekopava partizansko groblje! I mi ti ti se pokupimo i odemo svi do tamo, nije daleko, kad stvarno – rova onaj bager, lomi kamen, sve te petougaonike sa urezanim petokrakama. Znaš li da se samo u Jugoslaviji sahranjivalo pod znakom petokrake, ne nije ni u Albaniji ni u Rusiji, samo kod nas! Pa se malo vratimo nazad, popijemo koju, pa opet malo gledamo, bager bruji, radi, ruje. Vratimo se opet u birtiju, a svi smo već pomalo cugnuli, hebi ga. U to jedan, mislim Šemso, kaže da ima kući, možda, jedan, tako, paket svijeća, ma onih najobičnijih znaš, parafinskih, bijelih. I odemo ti mi negdje predveće na groblje; bager je već bio otišao, ono kamenje ispreturano, ploče polomljene, kosti vire. I zapalimo pokoju svijeću na komad mermera kraj raskopanih grobova. Niti se kod nas muslimana pale svijeće, niti kod komunista, nije to bilo važno, ali nešto nam se svima stislo. I vratimo se mi na još po jednu, kad vidimo ide narod – svi nose svijeće, uljanice, šta ko već ima i pale u dno raskopanih grobova.

 

Sutradan zovu me u policiju na informativni razgovor. Kod načelnika, a znam ga dobro, prije rata bio je portir kod mene u Domu, sad je neka vlast, veličina. Pustio me je da čekam malo onda me pozvao u kalcelariju. Pa mi kaže: ‘‘Čuo sam da si ti bio jedan od kolovođa onog paljenja svijeća, a od tebe to nismo očekivali. Da se razumijemo, nismo mi to naredili, to rušenje, znaš, to su neki neodgovorni elementi samovoljno uradili, mi ćemo to već istražiti i krivci će odgovarati.’‘ Kaže mi on, čuj samoinicijativno a i bager su imali, a nije toga mnogo od rata ostalo, te tehnike, nije to mogao imati svako, i onda mi nastavi taj načelnik – ‘‘znaš li ti Omere da je to groblje bespravno podignuto na starom muslimanskom groblju, znaš li ti to, a? ‘’ A nije istina, baš smo i o tome u birtiji rasparavili, bio je s nama jedan Bajro, on je bio u Komitetu nekada i kaže čovjek da je lično išao kod reisa i da je ovaj potpisao odobrenje. To groblje bilo je više od sto godina van upotrebe i kod muslimana to se pusti, znaš. Ali ovaj načelnik, a ja sam mu bio direktor prije, ma bolan bez škole sam ga zaposlio, opet na mene – a od tebe sam Omere to zadnjeg očekivao, znaš, mi hoćemo tamo podići šehitsko groblje. I tvoj sin je pao kao šehit.’‘

 

Ja ga gledam i kažem mu: ‘‘Nije moj Mirsad poginuo kao šehid’‘ – a ne zna onaj bolan ni šta, u stvari, šehid znači – ‘‘već da ti ja kažem, moj je sin poginuo braneći ovu zemlju isto kao i svi oni ljudi čije ste grobove jučer preorali!’‘

 

Kažem mu ja, sutra se spakujem i pravo za Holandiju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KRATKA POVIJEST STRAHA

 

 

 

 

 

Bio je petak i ja sam otišao na posao. Otišao sam na posao baš kao i svakog petka. Jedina iznimka bilo je to što je taj petak bio baš petak 3. aprila 1992. a mjesto Sarajevo, tačnije redakcija programa “Noć i dan” na sedmom spratu betonskog televizijskog zdanja na Alipašinom polju. Sjedio sam pored prozora koji je gledao na onu “zadnju” ružniju stranu, prema fabrici žice, pruzi i brdu načičkanom kućama bez ikakva smisla i poretka. Prljava Miljacka na izlasku iz grada i to brdo koje je sa druge strane krilo gradsku deponiju sa koje se često dizao gust i smrdljiv dim.

 

Bio je petak i ja sam bio na poslu. Ništa nisam radio, a nije mi ni padalo na pamet. Ama baš niko ništa nije radio tog petka 3. aprila 1992, uoči vikenda koji će promjeniti svijet. Moje koleginice bile su u drugoj sobi, one su svoj strah eksponirale uz kafu. Ja sam bio sam za “mojim” stolom na kome su besmisleno bile razbacane programske šeme, kartoni sa naslovima filmova, njihovim trajanjem, rediteljem i glavnim glumcima te uvijek pretjerano kratkog opisa sadržaja koji je često iznosio samo par riječi, kao recimo: “potresna ljubavna priča”, “futuristički koncept sa žestokom akcijom”, “ratna drama sa erotskim nabojem” ili Bog zna kakva glupost koju sam nerijetko lično upisivao, ponekad tek toliko da nešto piše. Toga dana nisam napisao ni jedan kratki sadržaj, a do tada sam ih ispisao na hiljade. Vjerovali ili ne ali i one gluposti koje čitamo kao uvod za film u TV programu neko mora da priredi? Istina, nisam ni slutio da je baš toga dana moja karijera pisca kratkih sadržaja igranih filmova bila zauvijek završena.

 

Bio je petak 3. aprila, trebao je početi rat a ja sam sjedio za svojim kancelarijskim stolom. Iza leđa mi je zjapio ogroman prozor od teškog, debelog stakla a iza njega stara polunapuštena Ilidžanska cesta, željeznička stanica “Alipašino polje” i široko nebo sa zapadne strane prema Ilidži i Igmanu. Već rekoh, nisam radio baš ništa. Ne zato što sam se osjećao lijeno već zbog toga što je to što, tako naivno i bezazleno nazivam, “strah” (a bilo je i jeste nešto mnogo gore, teže i izvornije) zateglo moja pluća kao balon pred pucanje, usidrilo se u disanju kao želja da se uopšte ne diše.

 

U mišiće se uselilo nešto što grči i boli, protresa kroz ruke i ispunjava “prazninom”. U mislima je odzvanjalo samo jedno: to neće, ne smije i ne može biti. A drhtave ruke znaju: dogodiće se, sigurno! I tu čovjek prepoznaje da je njegovo tijelo zaista sastavište svojih izvornih djelova: skeleta, mesa, duha i uzdaha. Svaki organ, nerv, svaki mišić iskrada se, hoće da drhti i postoji samo za sebe? To se sada jednostavno naziva strah, jer nema bolje riječi. A to me, da nazovem “osjećanje”, ne otpušta ni u ponedjeljak 3. jula 1996. u Amsterdamu. To drhtanje zna da se vrati naoko izazvano mnogo bezazlenijim povodima; privremenošću dozvole boravka, negativnom odlukom Ministarstva pravde koja će se morati oboriti na sudu. Sigurno hoće? Mora biti oborena, ako ima pravde, a pravde mora biti? Ali, to fundamentalno osjećanje da neko drugi ipak kroji i usmjerava moju sudbinu zaglušuje i pritišće sve što je još preostalo u meni. I ne samo to, već i to fundamentalno osjećanje nezašftičenosti, ogoljenosti pred erozijom istorije i vremena, nesigurnosti i bolnog samosažaljenja koje si ne želiš priznati, to tupo osjećanje koje stane u jedan trenutak, ali taj tren hoće uporno da se ponavlja. I onda, čini ti se: potpuno je isto: misliti, govoriti, šutati ili eksplodirati?

Bio je petak i ja sam predosjećao, znao ili tek samo slutio, ono što svi mi nismo htjeli ni mogli prihvatiti: rat će početi sutra. Rat je u stvari već odavno bio počeo i već je mnogo toga u krvi bilo iscrtano – ali mi smo željeli biti slijepi, priviđali smo se sami sebi gluhima za sve ono što nam se odvijalo pred očima ili nam je svaki puni sat ukljukavano u mozak sa novom porcijom vijesti. I u osluškivanju radija i buljenju TV krila se neka pritajena želja da ćemo, ipak, čuti neki spasonosni znak, neku tek priželjkivanu ali nikada ispunjenu utopiju, neku riječ o tome da su se oni ipak nešto dogovorili i da će se, kao, držati tog dogovora. Ali, razum uglavnom nikada ne pobjeđuje i vijesti su se kotrljale sve dublje, bivale su sve zlokobnije i strašnije dok se i same nisu survale kao skrhano staklo niz fasade, kao granatama iskasapljena trupla polegla niz ulice. Pokupio sam neke spajalice sa stola i spajao ih u lančić, to je bilo jedino što sam mogao da “radim”. Spajao sam spajalice i raspajao i opet sam ih spajao dok se nisam dosjetio i spojio ih u pun krug. Te spajalice glumile su krunicu, brojanice, tespih, prsti su ih motali a u glavi su se same od sebe množile molitve i mantre, prastare ili tek izmišljane. Obraćao sam se Bogu dok sam se gledao oči u oči sa kancelarijskim portretom Josipa Broza – sunčeve zrake padale su na staklo, odbijale se i blještale iz čvrstog, muževnog pogleda mrtvog maršala i predsjednika.

 

Bio je petak i ja sam sjedio u svojoj kancelariji po posljednji put a veče prije došli su Budo i Badžo iz sela Osijek blizu Ilidže, Budo je tamo imao komad tla u šumi i neku kolibu. Tu smo često pekli meso na žaru i lokali alkoholna pića. Budo i Badžo su to veče došli nekako drugačije pijani; kao da su pijanstvom htjeli prikriti koliko su sjebani. Bio je to neki za nas potpuno novi oblik pijanstva u kome se strah udruživao sa zadahom loze i loše glumio opuštenost i “zajebanciju”. I rekli su: “šestog će se zarokati ako Evropa prizna nezavisnu Bosnu, a priznaće je sigurno.” Čuli su tako od seljaka tamo. Seljaci znaju mnogo više o svemu, oni su na samom izvoru informacija, sve te stranke što se oštre za rat u stvari su njihove, seljačke. Seljaci iz sela Osijek odavno su već organizovali svoj odred i “zadužili” naoružanje iz obližnje kasarne. Oni, dakle, ne misle da je rat nemoguć i da ne smije da se desi? Želim da nikada ne dođe taj šesti april (opet šesti april?) želim da se naprosto izgubi iz kalendara, da ga vrijeme preskoči kao trkač preponu. I zašto bi tako nešto bilo nemoguće ako je sve drugo već odavno prestalo biti nevjerovatno? Istinski sam želio da vjerujem da je lakše zaobići jedan ponedjeljak u trajanju svijeta nego u ono što on treba da nam donese.

 

 

Bio je petak i sjedio sam u čekanju neizbježnog ponedjeljka za koji sam se nadao da nam se, daj nam Bože dragi, ipak neće dogoditi. Spojio sam metalne spajalice u krug i vrtio ih kroz prste. Mozak je radio svoje, jedino što je tada čini mi se, mogao: vrtio u krug “Oče naš” i znao je on to i na staroslovenskom, pomalo na latinskom a znao je i oba prevoda i drsko ih je mješao, kompilirao ih da ne budu “ničiji”, dodavao im je neke ispremještane slučajne zalutale misli koje su sa punim pravom postajale sastavni dio čitavog kancelarijskog rituala. Taj mali ljudski mozak možda pomalo pritisnut voljom i “strahom”, izbjegavao je svaki kanon i bezobrazno brkao “hljeb” i “kruh”, “carstvo” i “kraljevstvo”, “zlo” i “lukavago”, Krista i Krišnu. Prsti su vodili spajalice, mozak je radio svoje a ja nisam radio ništa na svome “radnome mjestu” sem što sam nastojao da unaprijed izbacim jedan datum iz istorije vremena i svijeta. Svjetlost sa neba i dalje je zasljepljivala odbijajući se iz stakla službenog portreta davno umrlog vođe a misli su i dalje pičile svoje: Oče naš koji jesi…

 

Taj “strah” koji ti potpuno zatvori vidokruge, koji te zamrzne sa one strane vremena i zbivanja osjetio sam i nešto prije. Igrao sam na mom kompjuteru, onda, jednu lijepu i zaraznu DOS igricu koja se zvala “Princ iz Perzije”. Šetao sam po zelenom ekranu kroz prostore neke tamo palate i pokušavao dospjeti do sljedećeg od dvanaest “nivoa” i na kraju osloboditi zatočenu princezu. (I već u kasnim devedesetim koristim isti takav IBM ekran. Bože moj niko više ne koristi ovakve kompjutere a ja to radim iz nekog inata? Da nadoknadim izgubljene godine? Zašto volim ta zelena slova koja se mrljaju po crnom ekranu?) Isti takav ekran imao sam i tada kada me je spopalo, naivno sam mislio – prvi put. Zujanje kompjutera i to apsolutno razočarenje u sve čega ima i što bi moglo biti, koje jedini izlaz vidi u nestanku i bijegu iz postojanja – a bjega opet nema i ne smije biti? I to bi otprilike bilo – to? Isto je bilo i u Amsterdamu nekoliko godina prije milenijuma, isto me je šćepalo dok sam pokušavao nešto upisati u kompjuter? I da nikada više ne razjasnim do kraja malenu priču o zelenom kompjuteru i DOS igri “Prince of Persia”, morao bih priznati kako je to sve to bio i jeste uvijek jedan te isti, potpuno skamenjen i nepromjenjiv strah? Uvijek se ista naivnost raspršivala u podjednak bolni, tjeskobni osjećaj da više ne bi trebalo vjerovati ni u šta? Ni u Boga svemogućeg? Ni u mogućnost pravednijeg i boljeg svijeta? Ni u izvjesnost samorealizacije svjetskog proletarijata, ni u novi dolazak Hrista?

 

 

A onda život hoće da ide dalje? Ponovo se uhvati malo daha, barem u pauzama između dva neprizvana bdijenja? I ovdje, daleko, na obalama Sjevernog mora, spajaju se spajalice u krug. I ovdje mozak radi svoje, prsti svoje dok ja ne mogu raditi ništa.

Tamo su zarokali kalašnjikovima i topovima, ovdje se sve odvija na veoma ljubazan način, uljudno, sa odglumljenim “razumijevanjem”, sa nadmenim prepotentnim neznanjem i arogancijom, bezobraznim smiješkom? I onda hoću da se pitam: da li zbilja papir i pečat, potpis nekog nebitnog službenika koji tek radi svoj posao može imati jednak efekat kao eksplozije i geleri, deportacije i likvidacije, glad i izbezumljenje?

 

Ne znam; uzroci su drugačiji, posljedice nikako nisu jednake, ali strah je isti. Potpuno isti.

 

I tako dogodi ti se jedna simpatična jeza. Ma ništa, rekao bi neko ko to gleda sa strane, ništa bitno – situacija izgleda skroz bezazlena, čak i prijateljska. Tu je čak i tapšanje po ramenu, a onda neko naoko nebitno zapitkivanje, kao slučajna ljubipitljivost, poneka ljupka šala i na kraju i to sa osmjehom – jedno drsko petljanje u tuđu intimu reže kao nož kroz srce: Do you planning to stay in Holland?

 

 

Pitanje je postavljeno, potpuno neočekivano, iznebuha. U potpuno naivnoj situaciji. Prije toga opušten, čak i razdragan, zbunjeni emigrant najednom je u situaciji da se pravda. Od malih nogu naučen je da se zbog nečega pravda. Nastoji pokazati se pravovjernim i lojalnim. Objašnjava kako mjesta povratka (sve da je ono i sigurno, a nikada nije!) u stvari više i nema, kako se tamo sve promjenilo, kako se struktura stanovništva suštinski promjenila, kako se cijeli svijet srušio tamo sa svim vrlinama i manama koje su otpuhane istorijskom zbiljom, kako su gotovo sva porodica i gotovo svi prijatelji razbacani svuda po svijetu, kako to što je tu uopšte nije pitanje njegove volje već neke njemu još neshvatljive bujice zbivanja koja ga je nanijela na ovu obalu, kako bi za povratak, u stvari, trebalo imati neku vrstu “vremenske mašine” i tu se kao našali. Najgore stvari gotovo nikada i ne pominje; krv na pločniku, suze, strah i sve svoje mrtve. Pravda se, pokušava ubjediti nekoga koga uopšte i ne poznaje, s kim tek po prvi put a vjerovatno i posljednji put rukovao u vrevi kafea ili nekoga prijema. Objašnjava kako on u stvari nije nikada ni sanjao da će živjeti u Holandiji i postati izbjeglica. (Tu se sjetim kako s jaranom sjedim u jednoj Amsterdamskoj bašti, maj je, lijepo vrijeme, pijuckamo pivu, gledamo sretni i šareni svijet oko nas. Moj prijatelj kaže: “Jebo mater, što bi bilo dobro živjeti negdje drugdje pa doći ovdje ‘nako na dvaest dana!”)

 

 

I eto, izbjeglica i dalje pokušava dokazati da mora biti tu gdje jest čak mimo sopstvene želje i namjere. Pravda se tek da nije uzurpator već tek običan nesretnik. Skrhani i izranjavani brodolomac duboko se izvinjava što je isplivao na prelijepu plažu i pokvario njenu idilu i mir? Pravda se što je, eto, baš tu a ne negdje drugdje? Pravda se jer se osjeća nelagodno tek što mora da postoji?

 

 

Pravda se i pokušava stotinama istinitih razloga dati osnova za svoje prisustvo i svoju stidljivu želju da ostane tu gdje je već uložio toliko godina života, gdje njegova djeca već idu u školu, gdje su već svi naučili i jezik. Nabrajaju se i mnogi drugi “razlozi”, a samo jedan i najbitniji se zaboravlja: a to je da taj, uvijek neko novi, koji ga poluprikriveno plaši i skrnavi mu ionako nemiran san, koji iz duboke podmuklosti prijeti i okuđuje pridošlicu svojim tobož usputnim propitivanjima, u stvari nema ama baš nikakva prava, ni da ispituje ni da iznosi bilo kakve stavove o bilo čijem boravku i postajanju u ovoj ili bilo kojoj državi na svijetu, na ovom ili bilo kojem drugom svijetu? Ali, zbunjeni emigrant to još ne zna od djetinjstva drilan tek da se pravda, da pazi na svaku riječ i da se uvijek pred nekim osjeća dužnim i krivim?

 

 

Onda, i ja ponovo odlutam – kada sam bio priman u SKJ, a bio sam i tamo, jesam, kratko, a ni tada me niko me nije ništa pitao. Želim li? Volim li to zbilja? Ni sam sebe nisam u tom vremenu ništa priupitao, a trebalo je, da jesam barem bi danas znao da li sam ili nisam zbilja pripadao nečemu ili ne? U stvari neko kao pitanje je valjda i bilo ali toliko formalno, tada se sve toliko podrazumijevalo da se nije moglo ni pomisliti da se odbije? Kasnije se nekako i o tome uvijek “pravdalo”, sebi ili drugima, mada opet, ni to niko nije od tebe tražio? Zašto da se pravdaš za nešto što ti se gotovo po rođenju dogodilo? Uhvati te kiša napolju i ti kažeš onako mokar: oprostite mi molim vas ali ja sam pokisao? Eto, da završim i na tu temu, nakon nekoliko godina prestao sam ići na partijske sastanke fakultetske organizacije na kojima smo i onako manje-više šutali ili odobravali, pa su me brisali sa spiska. Prosto i bezbolno. Opet lutam – kao djeca za svećane prilike nosili smo crvene marame i bijele košulje, zvijezdu petokraku. Onda smo recitovali i pjevali sve te pjesme o smrti i boju, o revoluciji i klasnoj mržnji, o jamama i ljudskim žrtvama. O bistroj planinskoj riječici koja kulja crvena od krvi. Što to huči Sutjeska? Posljednje svjetlo prije strašne noći bio je bljesak munjevita noža? Iako smo izgubili dvije trećine ljudstva, računajte na nas kao da smo u punom sastavu? Na sav glas smo izvikivali ovakve rečenice, deklamovali, horski i solistički, a onda pomislim kako ovdje djeci mladjoj od dvanaest godina ne daju ni ET-ja da gledaju da im se ne bi šta poremetilo u glavicama.

 

Zašto to sada pričaš? Koga to sada interesuje? Kome se to ponovo pravdaš, praznih ruku i isprane duše? I samome sebi se pravdaš, i to nekom dalekom prošlošću, jer naučen si da se osjećaš krivim čak i pred svojom najimtimnijom sopstvenošću? Sloboda je već u samoj pomisli bila zatrta u svima nama iako smo i njoj pjevali ode bez uzimanja daha? Paranoično smo kliktali slobodi, suncu i proljeću, tek da ne bismo saznali koliko smo bili daleko od njih? Kao da sunce nije sijalo i nad jamama, kao da nije bilo proljeće kada su bombe zasule moj grad i to u više povijesnih navrata? Kao djeca mislili smo da smo slobodni samo zato što nas niko ne kolje i ne bombarduje, ne baca u jame. Da li smo se zbilja dovoljno pobunili kada smo malo porasli i počeli da pratimo naše trubadure sa električnim gitarama, kada smo postali neizdvojni dio svjetskoga Novoga talasa i punili sale svojom uzalud potrošenom revolucionarnom energijom? Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko da? Pa, čak i kada su se u svoj svojoj bolnoj istinitosti prividno ostvarili stihovi jednog velikog pjesnika (Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?) kada, eto, igrom sudbine, dospijemo i u neku zemlju koja se diči svojim prastarim demokratskim tradicijama, svojom otvorenošću i tolerancijom, zbunjeni smo i izigrani sami u sebi i dozvolimo si da bivamo ponovo zlostavljani i to u dobro prikrivenoj formi banalnih, naoko sitnih provokacija i to baš od onih istih koji se na sav glas zaklinju u taj isti humanizam, u tu istu toleranciju, u sva ta ljudska prava i demokratiju kojima se diči naša nova okolina? I tako prisiljen si da se “pravdaš” svakoj šuši koja uzima pravo da te bocka gdje si najbolniji. I zašto zaboga? Možda tek da bi taj neko pokazao svoje prirođeno pravo da bude i postoji dok tvoje (jednako pravo?) olako dovodi u pitanje. Ali po kojoj se zasluzi ili časti to sumljivo “pravo” tek tako olako podrazumijeva, prihvata i zloupotrebljava? Možda tek u prastaroj, urođenoj zapadnjačkoj aroganciji po kojoj oni uvijek moraju biti bolji i pametniji od svih drugih, bez obzira na stupanj obrazovanja, stvarni nivo inteligencije, lične mane i vrline, ljepotu, odbojnost ili bilo šta drugo? Izbezumljeni emigrant imaće čast da mu svaki kelner ili taksista, sitni službenik ili penzionisani susjed objašnjava šta i kako treba da čini pa makar taj emigrant bio daleko obrazovaniji i načitaniji, makar bio i doktor nauka, makar iza sebe imao ogromno životno iskustvo i talenat? Mnogo će vremena trebati zbunjenom pridošlici da nauči i raspozna stvarne odnose u svojoj novoj zemlji, a i to vjerovatno sasvim intuitivno kada se u jednom momentu na pitanje “a da li planirate ostati u Holandiji?” otrgne nešto u njemu pa uzvrati jednako drskim protupitanjima?

 

Bilo je to jednom, na nekom rođendanu, ili tako nešto, bili smo pozvani kod starih prijatelja, bio je to jedan lijep par i oni su odlučili započeti živjeti zajedno između ostalog da bi u teška vremena jedan mali iznajmljeni stan ustupili mojoj porodici i meni. Tim ljudima nije padalo na pamet da nas išta pitaju o našim “planovima” već su u najtežim godinama učinili primjernu žrtvu da našu sadašnjost učine snošljivijom. Sada i oni imaju dvoje djece, kupili su luksuzan stan u novogradnji u jednom, recimo, elitnijem dijelu Amsterdama. Bio je to, čini mi se, rođendan njihove starije kćerke, drugi ili treći. Bilo je tu mnogo zajedničkih prijatelja i prijatelja tih prijatelja i poznanika prijateljevih prijatelja, mnogoliko i raznoliko društvo. Stan je zbilja bio ugodan i prostran, na dvije etaže, servirano je holandsko pivo, španska vina, francuski sirevi, indonežanski “bami i nasi” i vijetnamske “loempije”. Naši domaćini Mischelle i Paul, kao i mnogi iz njihovog “kruga” pripadali su nekada pokretu amsterdamskih “krakera” neke vrste pankom inspirisanih ljevičara koji su svoju revoluciju izveli radih osamdesetih velikim demonstracijama protiv pretjerano glamurozne krunidbe kraljice Beatrix i žestokim sukobom sa policijom. Amsterdamski Westerpark, bio je i ostao jedno od njihovih najvećih uporišta, tu je i njihov gotovo kultni cafe “Tramlijn” sa velikom fotografijom tramvaja broj 10 u plamenu. Ne znam da li je to tačno ali legenda kaže da je vlasnik cafea bio jedan od vođa pobune i da je baš on zapalio taj tramvaj. Krakeri su se pobunili protiv u to vrijeme neprimjerene stambene politike i provaljivali su u prazne prostore i u njih naseljavali ne samo pripadnike pokreta, već i doseljenike, strance i mnoge druge “ponižene i uvrijeđene”, borili su se za prava marginovanih i bitno su utjecali na promijene holandskom društvu. Zauzeli su mnoge prostore u gradu; otvarala su se pozorišta, kina, galerije, raznoliki alternativni kulturni centri i cijeli grad bio je osvježen u tom valu novoga i kreativnoga. Istini za volju mnogi su krakeri vremenom postali velike gazde, danas vlasnici nekih od najprofitabilnijih prostora, ali to i nije ništa novo jer svaka pa i najmanja revolucija stvara neku novu elitu i izvor pobune za naredne? Ali da se ne zaboravi, mnogi nizozemski krakeri početkom osamdesetih odlazili su u Nikaragvu u najmeri da sopstvenim žrtvama pomognu mladu sandinističku državu, organizovali su pomoć, instalirali i vodili radio-stanice, gladovali su zajedno sa narodom, nimalo naivno izlagali su svoje živote pod upadima kontraša. I kada su izbili ratovi u bivšoj Jugoslaviji i tada su već bivši krakeri pokušali učiniti sve što je u njihovoj moći da olakšaju život izbjeglicama koje su u sve većem broju pristizale sa Balkana. Mnogi su se zapošljavali u izbjegličkim centrima i dobrovoljnim organizacijama ili su naprosto nastojali učiniti nešto kroz “obične” svakodnevne i naoko sitne stvari, kao što su Michelle i Paul učinili mojoj porodici. U početku izbjeglice su se uglavnom sretale sa tom vrstom ljudi; ljevičarima sa veoma izgrađenim osjećanjem za solidarnost i razumijevanje ili sa ništa manje blagonaklonim ljudima iz različitih crkvenih organizacija, ponekad čak sa rijetkim izdancima stare gospoštine, nasljednicima časnih familija sa amsterdamskih grachtova i stjecale bi osjećaj da je Holandija zemlja isključivo humanih, tolerantnih i blagonaklonih ljudi. Na žalost, ovaj svijet nije baš najsavršenije ustrojen pa su su svi takvi čak i u zemlji poput Nizozemske ostajali neka vrsta, istina poneklad vrlo glasne i odlučne, ali ipak, manjine. Istini za volju, u manjini su bili i oni otvoreno nenaklonjeni, ultradesničari i fašisti, a pravo lice javnoga mnijenja bilo je negdje u onoj šutljivoj, nevidljivoj, nerijetko dvoličnoj i uhinjenoj većini, koja je prividno odobravala mit o holandskoj tolerantnosti i širokogrudnosti a sa druge strane gajila svoj nevjerovatno vješto mimikrirani nacionalizam. Ponekad ispoljen tek u formi sitnih začkoljica, polu-nevinih provokacija, nekog slojevitog, uvoštenog načina da pokažu svoju nenaklonost, ili čak mržnju koja ključa negdje unutra ali nema dovoljno snage i smjelosti da se otvoreno ispolji. I čitav taj lavirint koji se isprepletao u podsvjesti jednoga tek prividno beskonfliktnog društva bio je snažno podhranjivan poprilično surovim i krutim sistemom “političke korektnosti” (proklamativan na gotovo otvoreno represivni način, vrlo sličan našem jugoslovenskom ustrojstvu “bratstva i jedinstva”) Netrpeljivost se decenijama gomilala da bi buknula nakon 11 septembra i očiglednog kolapsa čitavog, u suštini više nego dobronamjernog koncepta “političke korektnosti”. Sistem se raspao i na površinu je izbacio jednog karizmatičnog populistu, u suštini ultradesničara ali dovoljno inteligentnog da to ne pokaže na otvoren i starinski način. “Nova politika” prokuljala je u svoj svojoj sirovosti. Klaustofobičnost, netolerancija, usmjerila se, kao i uvijek, ponajviše prema najzbunjenijem i u suštini najnemoćnijem dijelu društva, prema strancima. Istini za volju, i same pojedine skupine doseljenika (makar i druge treće generacije) su tome itekako doprinjele svojim tvrdoglavim odbijanjem da se efikasnije integriraju i da prihvate dobrobiti otvorenog društva. Ali suština ipak nije bila u tome, maske su počele da padaju, svi su gubili glasove na izborima, i klasični konzervativci ali još više umjerena ljevica, na političku scenu došli su neki novi ljudi, nesposobni autsajderi i marginalci. Parlamentarni život Holandije postajao je tragikomičan gotovo kao i onaj u Bosni neposredno pred rat. Množili su se skandali i idiotarije, svi su pomalo gubili kurs i kao krajnja konsekvenca dogodilo se i prvo političko ubistvo u povijesti Nizozemske.

 

 

Ali na stranu sada pretjerane analize. Demokracija je ipak na izvjestan način pokazala svoju snagu i malo pomalo stvari su se počele vraćati gdje im je mjesto, a ja ću se vratiti u kasne devedesete i na taj ugodni rođendan i za ovu priču bitan susret sa jednim tipom koga sam sreo na jednom neuobičajenom fudbalskom turniru. Ne znam da li je i on bio krakerski veteran, nadam se da ipak nije, prije mislim da je tu zalutao možda tek zbog svoje strasti prema fudbalu. Bio je to potpuno alternativni turnir, više neka vrsta piknika, organizovala ga je redakcija jednoga radikalnoga časopisa koji je izlazio na španskom i bavio se pitanjima slobode i revolucije u latinskoj Americi. Moj drug Čola i ja igrali smo za jednu nazovimo to amsterdamsko-umjetničko-zgubidansku selekciju, bio je tu još tim sastavljen od emigranata Čileanaca (za koje je igrao i nekadašnji branič “Universidad Catolicà” Carbone!) i jedna Peruansko-Kolumbijska selekcija te mješoviti tim redakcije pomenutog časopisa. Paul me je nazvao rekao mi kada počinje turnir, kako treba da uplatimo nešto malo novca za učešće (novac će ići za pomoć časopisu i za piće i hranu za učesnike i posmatrače turnira, žene i mnogobrojnu djecu) rekao mi je da dođem u Amsterdamsku šumu i da ću mjesto održavanja lako poznati po velikoj zastavi sa iscrtanim likom Che Gevare. Na kraju me je pitao koju boju predlažem za dres našega tima. “Recimo žutu” rekao sam, “crvena je sigurno već zauzeta.” Paul je crko od šege i tako je nastao naš tim koji smo jednostavno nazvali “žute majice”. I za te “žute majice”, koje su Čileanci rasturili, uzgred budi rečeno, sa nekih 7:2, igrao je i taj tip kome se zbilja ne sjećam ni imena, i kojeg sam ponovo sreo na rođendanskoj proslavi kod Mischelle i Paula. Na travi fudbalskog terena nismo mnogo pričali, tip je kao što sam i rekao bio fanatik igre mada ne i pretjerano talentovan igrač, ali tada mi se učinio čak i simpatičan. Na zabavi je bio potpuno drugačiji, s nekom ignoracijom pristao je da razgovara na engleskom, moj holandski bio je u to vrijeme veoma loš, a Holanđani su u principu veoma rado razgovarali na stranim jezicima. Već u startu prva sublimirana poruka glasila je otprilike: “svako ko ne govori savršen holandski biće je nižeg ranga.” To smo nekako prebrodili i naravno počeli smo razgovor o fudbalu, a neizbježno o “Ajaxu”. Kao analizirali smo tim i neku tek odigranu utakmicu u kupu šampiona ili UEFA, ili tako nekako. Rekao sam da mislim da je najbolji igrač tima bio Gruzijac Arvelaze, iako je to po učinku na utakmici bilo gotovo očigledno, moj sagovornik je sa totalnim nipodaštavanjem odmahnuo rukom, skriveno značenje bilo je: “ma kakvi, nema govora da najbolji igrač Ajaxa bude neko ko nije rođeni Holanđanin!” A onda je to potvrdio uz ironičan osmijeh izgovorivši: “Ronald de Boer, recimo. To je pravo.” Upitao sam ga zašto se grupa najfanatičnijih navijača Ajaxa zove “Joden” i zašto mašu sa plavo-bijelim izraelskim zastavama? On mi je rekao kako ima nešto kod Holanđana što ja nikada neću moći shvatiti, neka vrsta “obrnutog značenja” – a htio mi je dati do znanja upravo sljedeće: “mi se, eto, nazivamo Joden upravo zato što mi nismo Joden!” Tip mi je već postao isuviše iritantan, čak i dosadan u toj svojoj ograničenosti i prituposti i već sam taktički okončavao razgovor pokušavajući se nekako prebaciti negdje drugdje. Kao da je primjetio moju namjeru, možda je to čak smatrao i znakom slabosti, gotovo me je pretekao i ispriječio se ispred mene (u fudbalu bi se to nazvalo klizećim startom!) a onda me je, naravno, napao tim već famoznim pitanjem:

p<>{color:#000;}.

- A da li planirate ostati u Holandiji?

 

To pitanje čuo sam tada po ko zna koji put, gotovo da sam pomišljao da se radi o nekoj smišljenoj kampanji neke tajne organizacije: ritam izgovora, intonacija čak i izraz lica bio je uvijek zapanjujuće sličan. Pa i to meraklijsko iščekivanje mojih mukotrpih objašnjenja i gorkih pravdanja. Sjetio sam se raznih “prigoda” koje su davale okvir ovome pitanju ali kao najilustrativniju pomenuću samo jednu: jednom sam tako preko nekih poznanika zalutao na sastanak redakcije nakakvog literarnog časopisa. Ta redakcija pretvarala se da je, eto, kao neformalna i otvorena pa su sastanke održavali u kafani što im je omogućavalo da se lijepo zabave i iznapijaju na račun firme. Kasnije sam primjetio da se u istoj kafani sakupljalo i drugo veselo društvanjce: pokoji slikar prevarant koji izbjegava vratiti milione pronevjerenih dolara simulirajući ludilo uz pomoć kokainskih ekstaza, isluženi mutljaroši iz svijeta reklame i preprodaje ničega koji svoja militantna i paranoična načela prikrivaju članstvom u “liberarnoj” stranci, pa čak i jedan pravi vođa jedne male ali veoma zločeste fašističke partije koja je u to vrijeme imala čak i nekoliko mjesta u parlamentu. Članovi redakcije, frustrirane žene u klimaksu, nikada dokazani pjesnici, nedorečeni pisci, okupljali bi oko sebe čitavu volumentu pravih talenata sa istoka; ruske pjesnikinje, litvanske pripovjedače, nekoliko pisaca iz bivše Jugoslavije i slične, da se ne nabraja previše, držeći ih u nekoj vrsti pat pozicije obećavajući prevode i objavljivanje a u suštini uživajući u dodvoravanju i u toj moći koju je im dodijelila igra slućaja. Naravno, tu sam bio jedan i jedini put, a veče sam proveo za usamljenim stolom u društvu jednoga izvrsnog pisca i dobrog crtača iz Beograda koji je, mislim, takođe skontao o čemu se radi. Jednom drugom piscu iz moje bivše domovine dali su čast da bude urednik-marioneta dotičnog broja, naslađujući se upravo u predivnom precrtvavanju i preinačenju svake njegove odluke. Gost-urednik naručio je ilustracije od moga sagovornika za stolom, on je noćima naporno radio da bi na kraju pijana redakcija odlučila kako to nije baš u skladu sa nečim što su sasvim slobodno nazivali “konceptom”. Iskoristio sam jednu malu prevaru da dođem do kopije holandskog prijevoda jednog moga teksta koji je nekako zabasao do ove krčmarske redakcije i dao sam ga jednom pravom i časnom literarnom časopisu. Predhodno sam, naravno, pretrpio čitave rafale pitanja tipa “a šta planirate?” I na kraju to pitanje ponovo me je stiglo na jednom dječijem rođendanu i to sa pozicije lijevoga beka privremenog fudbalskog tima koji se zvao “žute majice”. Nešto je bljesnulo u mojoj svijesti i pomislio sam otprilike: “ma šta tebe levatu boli kurac šta ja planiram ili ne planiram u svom životu”. Ipak nisam bio toliko prost, uzeo sam duboko dah i, mada je mi je treslo u srcu i rukama, odgovorio sam nekom vrstom protupitanja:

p<>{color:#000;}.

- Oprostite, ali i ja bih vas upitao nešto o vašim planovima, recimo: planirate li ostaviti vašu suprugu? Dogodine, ili možda već ovoga ljeta? Mislite naći ćete neku mlađu, atraktivniju? Ili možda namjeravate promjeniti vašu seksualnu orijentaciju? Podvrći ćete se, možda, operaciji promjene pola? Možda samo privremeno, rekreativno? Malo biseksualizma nikad nije na štetu? Ili možda planirate…

 

Tako, moglo bi se postaviti još nekoliko sličnih pitanja, da se već ne nabraja, možda i ono najokrutnije i najnepristojnije, koje se nikada ne pita: “A kolika vam je plata? Kanite li tražiti povišicu, čak po cijenu otkaza?” I jednom se tako, Bogu hvala, i jednoj isprepadamoj izbjeglici zaista “omakne” neki ovakav ili sličan kontra-upit. U stvari, najljepša od svega je ta čudna zbunjenost na licu sagovornika koji izgleda kao dijete uhvaćeno na tuti ili u krađi; zbunjeno je, apsolutno, prestrašeno je i postiđeno. Pocrvenjelih obraza zatečen u nekom suosjećanju sopstvene krivnje (koje ipak, nekako mora biti?) čak možda i zbog toga što shvata da se ipak srozao ispod kriterija najnužnije pristojnosti – i to baš onih po kojima se u suštini želio osjećati “boljim” i nadmoćnijim od toga pridošlice i uljeza? I onda, konačno shvaća bolnu istinu o samome sebi – o prekrasnoj iluziji da je i ispod njega takvog kakav je mora da postoji neko manji, niži i inferiorniji, i da je za tu besmislenu cijenu sposoban i da pređe granicu bazičnih vrijednosti i normi koje su trebale biti baš linija razgraničenja između njegovog svijeta i svijeta, kako se njemu činilo, neotesanih barbara? Biva poražen svojim sopstvenim oružjem, zatečen, razgoličen i sam “barbarizovan”. Uhvaćen na krivoj nozi dobija nazad porciju nelagode koju je namjenio drugome, i to sa paprenim kamatama?

 

 

 

I još jedna dilema za kraj ove male povijesti: strah se ne može sakloniti niti iscijeliti, on prirasta uz kosti i meso i ne odvaja se nikada, ali se stid može usaditi nazad “pristojnim” ljudima kada postanu drski i kada se počnu petljati tamo gdje im se čini najjeftinije, najlakše i uvijek dozvoljeno?

 

I još, da napomenem i ovo, nije sasvim nevažno: nakon što sam prvi put “vratio” svoje protupitanje nikada mi niko nije ponovo postavio novo pitanje tipa “a da li planirate…” ili neko slično – nikada više, majke mi moje, kao da su svi budući provokatori bili ušutkani razmaskiranjem, razoružavanjem tek jednoga jedinoga? Kao da je, ipak, postajala neka tajanstvena “organizacija” i neki prećutni dogovor?

 

Ili se i u moje lice i u moj pogled, uselilo nešto, neki tajanstveni znak i neki samo odabranima vidljivi žig koji će moći odagnati čak i one najnenaklonjenije?

 

Ili je naprosto u mome slućaju ta famozna “integracija” ipak konačno i definitivno uspjela?

 

 

Ps.

Ima jedna farma, i to se ovdje mora napomenuti. U sred Brabanta, na osami, ima tamo jedna šuma i polje. Mrak je tamo zgusnut i istinski. Tišina je tamo zbilja tišina. Tu mogu u ponoć izaći napolje sa čašom u ruci, pijuckati i gledati oblake kako klize pod mjesečinom. Tu dolazim sa prijateljima već godinama. U početku moji sinovi bili su jedina djeca tamo, sada je čitava mala kolonija. Tamo se skuplja divno društvo, opušteno i veselo kad treba. Živimo tamo kao neki post-hipici, gledamo filmove, ložimo vatru u kaminu, kuhamo, tandrčemo po gitari i uz okus sambuce i portoa razgovaramo do kasno u noć. Vlasnik farme je moj prijatelj Harm, ali farma je naprosto “naša”. Jednoga ljeta Harm je bio kod nas u Zatonu kraj Dubrovnika, kao gost u porodičnoj kući moje supruge. Pripremili smo divnu riblju večeru za sve goste, sjeli smo napolje uz domaće vino, ali nismo još završili ni sa salatom od hobotnice a prekinuo nas je strašan šumski požar. Dotrčala su djeca i pokazivala nam – cijelo brdo iznad je gorjelo. Brat moje supruge je dobrovoljni vatrogasac, odmah je obukao opremu i krenuo je gore. Nisam znao šta mogu učiniti ali vidio sam strah u očima moje djece i rekao sam da idem i ja. Ni Harmu nije baš jasno kako se bori protiv stihije, ali nije se ni on dvoumio. Nas trojica bili smo prvi na liniji vatre. Znaš, lijepo je saznati da i ovdje imaš druga sposobnog da, čak i bukvalno, krene i u vatru s tobom. U stvari, htio sam reći nešto sasvim drugo, o farmi. Fino je imati neko utočište, neko mjesto gdje možeš bar na kratko pobjeći i od sopstvenog straha. Na farmu ponekad navrate i Harmovi roditelji, tako na sat – dva, malo se druže s nama i odu. Lijepi stariji ljudi, nekako u isto vrijeme i neposredni i dostojanstveni. Harmov otac je bio neka vrsta naučnika, ne znam sad tačno šta, ali uvijek je djetinje zanesen svijetom i njegovim pojavama. Taj čovjek svakom i najbezazlenijem fenomenu ili biću prilazi sa nekom ushićenom, gotovo zaljubljenom radošću. Naravno, on se razumije i u kosmos i zvijezde. Rekao sam već, na farmi je nebo otvoreno, nema svjetala koja ga smetaju. Harmov otac, Peter, pokazao mi je jedne večeri gdje je Orion, ispričao mi je priču o “crvenom džinu” koji se vidi u njegovoj blizini, a naučio me je i da razlikujem Sirius od Venere.

 

Eto, ako ništa barem zbog toga, želio bih da baš njemu posvetim ovu priču.

h6<>{color:#000;}.

 

 

h6<>{color:#000;}.

h6<>{color:#000;}.

ŽENA IZ KUHINJE

 

 

 

 

 

Tamo negdje 1994, u prvoj godini moga otužnog boravka u emigraciji u kulturnom centru De Ballie u srcu Amsterdama gostovala je jedna predstava iz Sarajevske ratne produkcije. Kako sam i sam do prije neki mjesec bio dio tog famoznog “kulturnog otpora” i kako su večina učesnika u predstavi bili moji dragi i bliski, da ne kažem samo “ratni” prijatelji, to naravno, nisam nikako mogao propustiti. Treba napomenuti da je upravo taj De Ballie bio i najvažnije mjesto okupljanja, čak neka vrsta duhovnog utočišta svih dobronamjernih ljudi iz bivše Jugoslovije u Amsterdamu tih groznih godina. I ja sam pravo iz izmučenog Sarajeva, preko Ankone i Rima doletio direktno u taj centar, na filmski festival i za šank u kafeu za kojim me je dočekalo desetine prijatelja: starih, novih i budućih.

 

I tako sam nekih pola godine kasnije ponovo bio za istim šankom, ponovo uz pokoji gutljaj Heinekena. Dan prije otišao sam i iza scene, da se vidim sa starim jaranima, glumcima sa kojim sam mnogo toga podjelio i u ratu i prije njega. Izo me gotovo ne prepoznaje, gleda me bijelo kao kroz mene. Vela razgovara sa mnom gotovo u nekoj konspiraciji, Mirza nešto šapuće dok govori. Svima su pogledi tupi i ubijeni, nisu to više oni ljudi živahna duha, kojima ni opsada ni glad ni žeđ nije nimalo smetala da pokažu svu svoju nadarenost, kreativnost, duhovitost? Ili naporosto, unutar opsade nismo ni bili svjesni svog sopstvenog “zombizma”. Sada izvučeni napolje više su mi ličili na pripadnike neke sekte isprana mozga i ugaslih očiju iako sam i ja bio tek malčice zaliječen od sličnoga stanja. Donio sam i flašu-dvije, tek da se počastimo, umjesto neke radosti koju sam, ko zna zašto, poželio podjeliti s njima u ponovnom susretu naišao sam na neki čudni zid šutnje, poluodbijanja ili u najboljem slučaju nekog poluvoljnog prihvatanja. Zbunjeno su mi “nazdravljali” u primjetnom strahu od nečega. Reditelja gotovo da nisam ni vidio, ali znao sam – ponašao se kao vođa ruske ekskurzije iz najgoreg doba – budno je pazio da njegova grupa nema previše kontakata sa spoljnim svijetom, posebno sa nama iz novopečene “emigracije”, bojao se da mu neko iz ansambla ne pobjegne za vrijeme turneje i ne odluči ostati “vani”. Baš kao da je njegov “partijski zadatak” bio da kompletnu grupu vrati nazad u Sarajevo i, očigledno, nije baš birao sredstva. Kada sam spustio vino na stol, prišao je neki ćelavac nakićen silnim minđušama bez pitanja je uzeo moje vino sa stola i odnio ga negdje sa obrazloženjem da reditelj ne dozvoljava nikakav alkohol. To je već prevršilo svaku mjeru, Sarajliji možeš činiti šta hočeš ali – u čašu mu ne diraj! Onom ćelavom Dačeru rekao sam da ja nisam ni pod kakvom vlašću nikakvog reditelja, da sam slobodan čovjek i da niko nema prava dizati moje vino sa moga stola i da ima deset sekundi da ga vrati nazad! Vino je bilo na stolu, reditelj je valjda virkao negdje sa strane ali nije se pojavo lično. Ustao sam i otvoreno upitao članove trupe da li je zbilja istina da oni nemaju prava ni na čašu vina sa mnom iako je proba davno završena a predstava tek sutra? Odgovor bijaše samo zbunjeno šutanje.

 

 

Sutradan sam došao na predstavu, koja ruku na srce, nije bila ništa ni bolja ni snažnija od kompletnog raspoloženja u trupi – poprilično discipline a veoma malo nadahnuća. Ko zna, možda je to sve u to vrijeme i moralo tako biti? Ipak, godilo nam je što je sala bila prepuna, ako ništa, zbog ponosa, i ja i sva moja raja, djelili smo ushićenje geladališta, oduševljenje uglavnom mlađe, holandske publike, njihov zanos u vjeri ka jednoj prelijepoj iluziji o kulturi koja se oduprla brutalnoj sili topova. O snazi i sposobnosti sarajevskih umjetnika da i dalje zajednički stvaraju uprkos mržnji, ratu, destrukciji i gladi. Naprosto, sadržina predstave i nije bila toliko važna koliko činjenica da ona ipak postoji i da je tu. I je to bilo ono što je što je velikom broju zanesenjaka na Zapadu davalo nade da bi se u nešto, ipak, još uvijek moglo i moralo vjerovati u svijetu koji se u to doba činio očišćenim od svih naprednih “ideala”.

 

Predstava je završila i stajali smo za šankom. U stvari, takve prigode postaju, naravno, i mjesto mnogih sasvim nenadanih susreta koji se u emigraciji, gotovo po pravilu, uvijek događaju. Baš su ti potpuno neočekivani susreti jedno od vidnijih obilježja života u egzilu, naprosto tu ništa više nije nemoguće, svako, pa i najmanje očekivana oboba, može izbiti i pojaviti se bilo gdje i bilo kada. I tako, baš u tom stilu, za šankom se pojavi Vanesa, naša stara prijateljica iz Sarajeva i moja koleginica sa televizije. Naravno, nisam imao blagoga pojma da je i ona u Holandiji, a tu je bila već skoro godinu dana, u nekom izbjegličkom kampu na obali, gdje se smeđe more neprestano lomi o žala i gdje vječiti vjetar tutnji kroz kosti i preko pješćanih dina. Iz uprave tog kampa organizovali su im neki kombi pa ih je nekoliko, baš onako “organizovano” došlo na predstavu. Kombi je išao nazad vrlo brzo, Vanesa je, osjećalo se to, htjela ostati još malo sa starom rajom. Rekoh joj da kod nas može prenoćiti, nema problema, ako želi, istina – nemamo baš neki komfor ali snaći ćemo se, još od rata svikli smo se na to. Moja supruga nije mogla doći na predstavu, djeca su bila suviše mala, a u tuđem gradu nikoga ne možeš naći da ih pričuva. Stanovali smo u jednom veoma malom prizemnom stanu na Westerparku, čitav stan bio je jedna duguljasta prostorija, tu je bilo sve; krevet, kuhinjica, trpezarijski stol i dvosjed koji su predstavljali i dnevni boravak i spavaonu i trpezariju. Svoju “radnu sobu” to jest jedan prastari IBM kompjuter, smjestio sam u mali hodnik ispod nekih stepenica, noću bi bilo prezagušljivo a jedini način da provjetrim bio je da otvorim ulazna vrata. Tako, kuckao sam po kompjuteru praktično na ulici; naduvani crnci, adrenalinom napucana marokanska mladež, homoseksualni parovi i pijani turisti prolazili su nekoliko metara od mene, ponekad bi bacili koji odsutan pogled ali nisu mi nikada smetali ili me, ne daj Bože, uznemiravali. Amsterdamska ulica imala je tih godina, uprkos svojoj buci i živahnosti, neku čudnu harmoniju, neku usklađenost unutar sopstvenog haosa i neki gotovo dirljiv osjećaj međusobnog poštovanja i osjećanja za slobodu. Tu, na pločniku amsterdamskih prigrađa nije bilo toliko važno šta već ko radi; da li dila drogu, gluvari, žonglira lopticama ili piše roman o ratnom Sarajevu. Uprkos tom ionako skučenom prostoru u kome smo nas četvoro živjeli, često su nam u to vrijeme navraćali gosti i ostajali i po nekoliko dana. Priljatelji i poznanici koji su živjeli u kampovima dolazili bi da se malo oporave i od grupnog smještaja i kolektivne psihoze. Bježali su od mučne depresije od koje se, u stvari, veoma teško može umaći, ipak, dolazili su nam i provodili su neko vrijeme kod nas i znalo je ponekad biti i jako veselo. Bilo je to čudno, mučno i tegobno vrijeme, ali kada se sada prisjetim bilo je u svemu tome i nečega “romantičnog”. Na neki teško objašnjiv način bile su to godine prekrivene nekom čudnom “sepijom” satkanom od depresivnosti i nekog inatnog, razularenog, besmislenog radovanja. Negdje oko ponoći smjestio sam Vanesu na prtljažnik moga bicikla, vozili smo se kroz Marnixstraat pomalo ševrdajući od težine, prema tom stančiću u Groen van Pristenstererstraat na broju 96. Marija je u času improvizovala neku večeru, našla se i flaša jeftinijeg vina, djeca su spavala, a nas troje sjedili smo do dugo u noć prepričavajući predhodne godine i svako ponešto iz svoje sudbine. Svako od nas imao je svoj lični roman, svoju dramu i svoju tragikomediju. A sve te naše sudbine ipak su nekako naličile jedna na drugu; sve su se mogle zbiti u odgovore na nekoliko uvijek istih ključnih pitanja kao: gdje sam sve bio? šta je sa ostalim mojima? ko je sve živ a ko nije? kako sam, i zašto sam uopšte izašao? ko je na ovaj ili onaj način prolupao a ko je totalno izgubio orijentaciju? ko je ostao “normalan” a ko nas je zauvijek iznevjerio i izdao? kako sam dospio i koji racku radim ovdje? – sve se to odvijalo kao po nekom “ključu”, nekom apsurdnom ratnom “šablonu”, ali svaka priča bila je u isto vrijeme sasvim lična, autentična i neponovljiva. Rat melje naše sudbine u istom kalupu ali svaka uspijeva zadržati svoju bolnu nijansu, svoj lični grč na licu, svoje strahove i tikove, svoju neizvjesnost, svoju sućut i dezorijentaciju. Vanesina porodica razbila se na sve strane; majka joj je u Zagrebu, brat u Beogradu, sin je najprije bio u Beogradu kod neke rodbine pa se preko Mađarske prebacio do neke druge rodbine u Split, pa su onda zajedno nekako stigli do Holandije. Muž joj se dugo nije javljao, navodno bio je negdje između Bosne i Švajcarske, načula je da je potpuno preokrenuo – nekada proklamovani ateista transformisao se do dubina najfanatičnije religioznosti. Pričalo se da ima drugu ženu sa kojom je u vezi još iz opsjednutog Sarajeva. Godinu dana kasnije doći će u Holandiju, da posjeti sina i da se zvanično razvede od supruge. Njihov sin, dječak u najtežim godinama puberteta, zbunjeno i nijemo gledaće u oca i majku, koje kao da ne prepoznaje do kraja. Stajaće na sred njihova dnevnog boravka, u odsjaju vijesti sa Euronewsa, duše razlomljene raspadom onoga što se u školi i za vrijeme utakmica nazivalo “našom domovinom” a sada i “mješovitog” braka njegovih roditelja. Majka je i sama bila “mješovita”, a u suštini, kao i mnogi drugi osjećala se kao neko čudno nacionalno i religijsko “ništa” zagubljeno i raspršeno po predgrađima Evrope i svijeta, raskomadano i izranjavano po stratištima Balkana, zbunjeno i izgubljeno u svojoj sopstvenoj nutrini, razjedeno i odbačeno kao nepotrebni škart povijesti i zbilje.

 

Razveli su se kod advokata Carbonea u Amsterdamu, koji se ne samo izborio za pravo postojanja za stotine Bosanaca u Holandiji već je sa mnogima postao iskren i pravi prijatelj. Dok je trajala brakorazvodna rasprava u jednom momentu svi su počeli da plaču; i Vanesa i njen bivši suprug i njihov pravni zastupnik. Kasnije, uz čašicu viskija taj plemeniti amsterdamski advokat dalekog italijanskog porijekla, priznaće mi da je on, u stvari, veoma loš advokat za razvode posebno kada brakove rasturaju udruženi ratovi, vjere, istorija i ideologije.

 

U toj noći nakon predstave pristigle iz izranjavanog Sarajeva u samo srce kulturnog života Amsterdama, u malome stanu na Westerparku sjedili smo Vanesa, moja supruga Marija i ja. Djeca su spavala, sanjala netaknutim snom. Otvorili smo vino, crveni Valdepenas U minijaturnoj rerni koju smo pronašli na smeću Marija je ispekla pitu. Rerna je bila toliko mala da je svaki zvrk morala peći za sebe. I pričali smo – mnogo, zbilja se mnogo toga nakupilo u tih nekoliko ratnih i izbjegličkih godina – govorilo se brzo i bez daha, zgusnuto, kao da se želi što više ukrasti od prekratkog vremena koje nam je uvijek izmicalo kroz prste. Vanesa nam je, već negdje pred zoru, ispričala još jednu priču i kao da se sva apsurdnost naših sudbina bila skupila u tu malenu epizodu iz izbjegličkog života, koja je kao i sve takve puna nekih podudaranja, ali i na to smo već odavno navikli i oguglali da nas i nejneočekivanija koincidencija više nije mogla iznenaditi:

 

Vanesa je već godinu dana živjela u tom izbjegličkom kampu na obali, u malom mjestu smještenom na samim dinama iznad Sjevernog mora kojim dominira ogroman svetionik i dosadna, gotovo cijelu godinu nepodnošljivo pusta pješčana plaža. Kompletno mjesto, koje oživi tek u nekoliko mjeseci škrtoga ljeta, gotovo je svo skupljeno u jednu malu “paradnu” ulicu sa nešto radnji, restorana i kafea. Na plaži ubija vjetar a gradom se može prohodati tek nekih desetak minuta – dođeš do kraja i ne znaš šta bi dalje. Sam izbjeglički centar bio je smješten u nekakvom propalom ljetovalištu ili bivšem domu penzionera, ličio je na lošiji hotel; polumračni hodnici prekriveni sivim itisonom, nevelike sobe u kojima žive nesretnici iz cijeloga svijeta, tu i tamo po spratovima po mali “salonski komplet” furnirani stol, dvosjed i pokoja “kockasta” fotelja od polupoderanog skaja, neonska svjetlost u hodniku i nekakva prezadimljena TV sala gdje se stanovnici centra uvijek svađaju oko programa koji će se gledati. U to vrijeme večina izbjeglica je bila iz zemalja bivše Jugoslavije, ratovi na Balkanu su utrostručili ionako velik broj pridošlica i kampovi su na brzinu otvarani svuda naokolo. Bilo je vrlo teško sve to organizovati, nedostajalo je i personala pa su se uprave u kampovima dovijale na sve načine. Inače, u to vrijeme su izbjeglice koje su živjele u centrima imale su stan i obroke u kampu, a primale su nekih tridesetak guldena sedmično po osobi kao neki džeparac i to je bio manje – više jedini novac koji su posjedovali. Pravo na neki normalan rad i zaradu nisu imali. Ipak, mogli su ponešto zaraditi ako bi dobrovoljno pomagali u samome centru. Vanesa je činila sve da se njen sin ne osjeća toliko loše među vršnjacima iz škole pa se prijavila da pomaže u kuhinji. Plata – jedan gulden po satu. Svaki dan radila je po nekoliko sati, sjeckala povrće, gulila krompir, prala posuđe i slično i tako je uspijevala gotovo da podupla svoj skromni kampovski džeparac. Nisu to bile nikakve pare, sve je to bilo na granici najsurovije eksploatacije čak možda i otvorena zloupotreba, ali ako ništa mogla je sinu uz drastične mjere štednje svakih nekoliko mjeseci kupiti po koji novi odjevni predmet, tene ili nešto tako. Rekao sam već da je Vanesa bila u televiziji, u početku je radila kao najavljivačica, znate, to su one ljepuškaste curice koje nam na početku programa kažu šta ćemo to danas gledati, ponekad se izvine zbog tehničkih smetnji ili programskih izmjena, a pred spavanje nam pročitaju raspored emisija za sutra i sa smješkom nam požele “laku noć”. Vanesa je, dakle, u početku bila najavljivačica a kada je ta funkcija ukinuta, manje-više zbog pojave prvih primitivnih kompjutera za ispisivanje teksta na ekranu kada se neko mudro dosjetio da se sve informacije mogu jednostavno pustiti da preko beživotno plave podloge promile ekranom. I tako, kada su najavljivačice ukinute i zamjenjene “karakter generatorom” Vanesa je prešla u sekretarice režije, dobro je radila i taj posao. Ja sam u ta vremena bio asistent režije i često smo radili zajedno i u studiju i na takozvanim “terenima”. Ali, vratimo se u kamp – Vanesa je baš sjeckala luk u kuhinji i oči su joj strašno suzile, strašno je bila osjetljiva na to. Neka familija iz Bosne je nakon mnogo godina, nekim čudnim i teško uhvatljivim kanalima, dobila video kasetu sa snimcima neke svadbe u rodbini. Kako oni nisu imali video otišli su u “goste” u sobu kod jedne druge porodice iz Bosne, koja je vjerovatno sa “smetljarskog dana” nabavila neki prastari Philipsov videorekorder i nekakav još stariji televizor. Taj “dan smetlja” posebna je priča, u Holandiji ljudi iznose smeće na ulicu u za svaki kvart određenim danima, iznesu fino uredno zavezane crne plastične kese ispred vrata u to naiđe kamion pokupi to i gotova stvar. Ali to nije sve, na to pravilo se u prebogatoj Nizozemskoj nakalemio i jedan novi, recimo, veoma lijep društveni običaj – kada bi neko kupio neku novu stvar; televizor, stereo, veš mašinu ili nešto drugo – staru spravu, koja je obično još uvijek sasvim dobro radila, iznio bi na ulicu da je uzme ko god želi i kome već treba. I ja sam svoja prva dva-tri televizora i dosta namještaja nabavio baš na taj način. Mnogi su se u početku tako kućili, toliko je to dobro radilo da se moglo zbilja nabavljati sve i svašta, baš kao u radnji. Treba ti, recimo, radna stolica, sjedneš na bicikl, napraviš nekoliko krugova naokolo i nadješ baš onakvu kakvu si htio, istina ne baš novu ali ponekad bi mogao čak i da biraš! Jednom sam, čak i javno, u nekom intervjuu ili tako nešto, izjavio kako su me u mladosti mnogo učili o komunizmu, solidarnosti i besklasnom društvu, da bih mnogo godina kasnije upoznao “garbage day” kao izbjeglica u Amsterdamu . Lijepo brate – ono što mi ne treba iznesem fino van dam na raspolaganje drugima. Svakome prema portrebama? Odrastao sam u komunističkoj zemlji a najviše od same ideje “komunizma” vidio sam u danu određenom za iznošenje smeća i to u već stoljećima “kapitalističkoj” Holandiji? I tako, jedna je izbjeglička porodica imala sreće da nabasa na video-aparat koji još radi i priredili su u svojoj sobi u jednom izbjegličkom kampu na samoj obali Sjevernoga mora za svoje komšije iz centra lijepu projekciju jedne prije mnogo godina zbog rata ili ko zna čega drugoga propuštene svadbe. Skupilo se tu još malo znatiželjnika iz drugih soba, nabavilo se nešto jeftinog alkohola, narezalo se ponešto kao meza, motao se Samson duvan u rizlu – baš lijepo se zasjelo uz snimak nekog dalekog i davnog balkanskog veselja. Pilo se i zezalo se, prepoznavalo, komentarisalo, pojašnjavalo, podsmijavalo i kako to već ide u spoju naših ljudi i u to vrijeme naprednih tehnologija. Ali, kako se kod nas video kasete gotovo po pravilu koriste iz više puta, nakon (da mi oproste) ali uvijek pomalo predugog i presporog kućnog snimka ostali su na toj istoj traci nataloženi neki drugi, pradavni, video-zapisi. Bio je tu i neki kviz sa Oliverom Mlakarom, pa malo crtanog filma o profesoru Baltazaru i stanovnicima Baltazar-grada, špica emisije “Noć i dan” – a onda, gotovo na samom kraju trake odjava programa još iz doba Olimpijade – voditeljica čita program za sutra, iza nje znak Sarajevske olimpijade – ZOI ’84, naravno i vesela zvijerčica zvana “Vučko”, maskota igara. Kako se već uveliko zapilo i kako je kaseta ostavljena da se sama za sebe vrti do kraja, neko primjeti i reče: “Ma vidi Olimpijada, majke mi!” Tu odmah nadoveza jedan drugi motajući rizlu: “Ma ova cura je meni odnekud poznata.” Drugi mu odgovori: “Naravno, kad si je na televiziji gled’o.” Sumljičav je ovaj drugi, maše glavom i mrmlja: “Ama nije to, nego nekako je znam, jebo ga ti”

 

Gledaju tako i drobe dok jedna djevojčica ne viknu značajno:

 

- Ma, ljudi ovo je ona žena iz kuhinje!”

- Jest majke mi moje! – reče nana obrčući mlin za kafu.

- Ama nije, nema šanse, ne može biti…” – dobaci neko sipajući u čaše novu turu mladoga jenevera.

 

Drugi će opet “ama jeste, sigurno je ona, nisam lud…” Krene ti tu prepirka i kako to već biva sa našim ljudima odmah padne i pokoja opklada; u zamotuljak “Drum” duhana, u tepsiju pite, u pola gajbe pive. Organizuje se i kao neka “komisija” koja silazi dole do kuhinje gdje zatiču Vanesu i dalje sa nožem u ruci nad kuhinjskom daskom. Sjecka luk za sto guldenskih centi po satu i svako malo otire oči, grize je i peče.

 

Vrlo joj ljubazno prilaze i mole je da ode sa njima do sobe, tek na pet minuta. Vanesa briše ruke krpom, još jednom otire pocrvenjele oči podlacicama i polazi.

 

Puštaju joj snimak, premotavaju malo vamo – tamo, ne mogu odmah da nadju, a potom krene: Olipijada, veseli vuk u “plavom ključu”, neka špica i onda – ona, desetak godina mlađa, u nasmijanijem i boljem svijetu, u svom sopstvenom svijetu potonulom i zaboravljenom, smirena i dostojanstvena pred milionskim gledalištem, čita odjavu i istrenirano, u pravilnim intervalima, podiže pogled u kameru, na licu joj lebdi smiješak: Sarajevska hronika u je u svom uobičajenom terminu u devetnaest sati, za naše najmlađe gledaoce Crtani film u devetnaest i petnaest, nakon ekonomsko-propagandnih poruka naših proizvođača na redu je prvi “Dnevnik” u devetnaest i trideset, emisija “O turizmu četrvtkom” govoriće o ljepotama planine Vlašić, a nakon toga prikazujemo američki igrani film “Dvije mule za sestru Saru” u glavnim ulogama Clint Eastwood i Shirley MacLaine…

 

Vanesa gleda u ekran televizora pokupljenog sa ulice, koji već podobro “baca na zeleno” dok u njemu polako odumire katodna cijev, a oči već načete od isparenja luka pretvaraju suze u one prave što cijede se niz lice, zagušuju dah i tresu u plućima.

 

… Želimo vam laku i ugodnu noć.

 

Krčalo je iz zvučnika istrošenog televizora dok je napolju pičio zimski vjetar preko pješćane plaže.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KAKO SAM POSTAO PODANIK HOLANDSKE KRUNE

In naam van Hare Majesteit de Koningin der Nederlanden, Prinses van Oranje-Nassau enz, enz, enz…

 

Danas sam primio pismo od njenog visočanstva. Njeno Visočanstvo velikodušno me je prihvatilo za svoga podanika a da o meni vrlo malo zna. Datum i mjesto rođenja, neke sitne generalije te da nisam krivično gonjen. Ruku na srce ni ja o njenom visočanstvu ne znam mnogo više. I da nije novina i televizije ne bih se sjetio ni Njenog rođendana, ali naučio sam bar ponešto iz istorije Niskih zemalja a pouzdano znam i to da ni Njeno Visočanstvo Kraljica svih Nizozemaca, Princeza od Oranje-Nassaua itd, itd, itd… nije nikada bila krivično gonjena.

 

Ali, ovako ili onako, ako se malo bolje razmisli ja mu dodjem sada kao neka vrsta posvojčeta. Ponovo, kao imam svoju zemlju i svoju naciju. Imam nove sunarodnike, a bogami svaki dan “vraća” mi se sve više onih starih, jer i njima tu i tamo pristigne pismo od njena visočanstva, iste sadržine.

 

Bijasmo nekad u jednoj državi (i ime su joj bili ukrali zloupotrebili pa ga je bolje i ne pominjati) pa se onda ona raspala na više manjih, pa su se neke od tih manjih prelamale kroz ukrvljenu prizmu u još manje; tu i tamo prepolovio bi se čak i pokoji grad, usitnila se pokoja ulica, poneka kuća podijelila bi se već prema različitim vjersko-nacionalnim naklonostima njenih ukućana, djelile su se i domaće životinje i kućni ljubimci (činilo se kao da su čitave rijeke nestajale, sušila se korita a i akumulaciona jezera su lapila jer je čak i kiseonik (unutar varljive koalicije zvane H2O) pokazivao tendencije razlaza i konačnog oslobođenja od inače dvostruko brojnijeg vodonika, koji ga je uvijek bio preglasavao u svemu). Poneki od nas bi se sam u sebi razišao: pamet od srca, savjest od pamćenja, svijest od zaborava a ponekad bogami i duša od griješnoga tijela. Ali eto, malo pomalo i zatečeni tu, u dalekom svijetu na obalama Sjevernoga mora, potkopani u dubinama geografskih depresija, kao ribe-dvodihalice koje voze bicikle po nekadašnjem dnu isušenih jezera i zaliva, krpili bi se nekako i ipak na kraju, sastajali se sami sa sobom. U sebi. Ali i međusobno, tu u dobroti dobroga Kraljevstva, koje imađaše srca za našu bijedu (avaj svim mukama našim!) i koje nam konačno podari najveći od svih darova: bar prividnu šansu da se bar neki od nas ponovo i sve-srčano ujedinimo, ako ne opet pod trobojkom (plavom, bijelom, crvenom) i crvenom petokrakom a ono (opet) pod gotovo identičnom trobojkom (te izvrnutom naopačke, a za one bar malo Hrvate čak ni to!) i pod moćnom krunom koju svojom snagom opslužuju dva besmrtna lavolika bića.

 

Nazivam prijatelja, tek da, kasnije, proslavimo radosnu vijest. Istina, obojica smo rođeni i odrasli istome gradu, išli smo u istu školu, u iste kafane, čak smo se jedne prilike zabavljali sa istom curom (ali Bogu hvala izgleda, ipak, u različita vremena) ali eto, bili smo se razišli, prije nekih šest-sedam godina. U nekoj čudnoj hemiji naši pasoši su mutirali promjenili heraldiku i boje. Njemu je onda stiglo pismo od Kraljice, a meni još nije. Dugo sam mu zavidio, i njemu i svima njima, kao dijete koje nije dobilo sladoled, koje mrzi drugo koje ga liže i usput mu se kezi. Ali sada je sve drugačije, sada ću i ja da večeram tačno u šest, i ja ću da se nerviram kada igra naš “oranje” tim, i ja ću se napiti od sreće kada naš momak postane šampion svijeta u bocanju iglica u zid, kupiću i ja narandžastu periku i natakariti je na glavu i doživjeću jedan divan nervni slom kada Clerens Seidorf opet promaši bezgranično važan jedanaesterac.

 

Telefon tupo, odzvanja, ne javlja se šupak, ko da je nanjušio. Konačno, slušalica se lijeno diže.

 

- Šta ima? – pita me sasvim naivno.

- Imam dobre vijesti. – pravim kao tobož nekakav uvod a onda dovikujem ushićeno u sluašalicu:

 

- Ponovo smo zemljaci, jarane!

Jer:

Danas mi je stiglo pismo od njenog visočanstva. Posvojen sam.

Njeno kraljevsko visočanstvo prihvatilo me je za svoga podanika a da o meni ne zna gotovo ništa. Te bih, da budem potpuno iskren, ovom pričom želio da barem malo ispravim tu nepravdu, jer: ja ću već o Njenom Visočanstvu zasigurno pronaći zamašnu bibliografiju a njeno visočanstvo o meni neće gotovo ništa i zato pišem ovu ispovijest, oprostite mi ali namjenjenu samo jednom jedinom čitaocu. Stoga unaprijed molim one koji nekim čudom zalutaju do ovih stranica da mi oproste na staromodnom stilu, ponekad neprimjenjenoj kitnjastosti, na pomalo uzvišenom kiču i blagoj zgrčenosti misli jer razumećete nije lako obraćati se šefu države i jednoj šarmantnoj krunisanoj glavi.

 

Sa druge strane osjećam se dužnim da barem donekle pojasnim gore navedeni naslov jer stvari se neminovno komplikuju ako se uzme u obzir da sam, ni kriv ni dužan, svoju službenu biografiju započeo ni manje ni više nego kao zakleti pionir druga Tita, maršala. A moraću nekako i da objasnim i to kako sam se, i zašto, krstio pred slikom tog istog Josipa Broza Tita:

 

Bio je to prvi svečani dan u mome životu. Naravno, ako se izuzme moje rođenje (gdje moja nazočnost zasigurno nije podrazumijevala punu svijest o značaju trenutka) koje se odigralo u bolnici Jezero (iznad koje je mnogo kasnije nikla divna nova zgrada Novoga Porodilišta a koja će već u prvim danima našega rata od strane naših najrođenjih dušmana, biti tako uspješno i efikasno spržena do suvih kontura i zidova). Porodilište se nalazilo na brdu tačno nasuprot gradskoga groblja i u neposrednoj blizini skromnoga zoološkoga vrta. Naš ljupki nekropolis prostirao se po brežuljcima (baš kao i vječni grad Rim) i dok smo živote provodili činilo se tada još poptuno izmješani, grobljanske parcele bile su već u startu poprilično dobro razdijeljene: već na samom ulazu bilo je pet različitih “kapela” povezanih u polukrug čudnom arhitektonskom alhemijom a potom su se širila s jedne strane čitava predgrađa vitkih muslimanskih nišana, pa na drugoj strani bulevari kitnjastih katoličkih križeva dokle ti oko dohvaća, pa tamo pretrpana naselja robusnih krstača pravoslavnih, ne možeš ih se nabrojati. Tu i tamo zalutala bi još pokoja davidova zvijezda a istina, bile su tu i nikako malobrojne ateističke grobnice, petougaona obilježja sa petokrakama i imenima kandidata za vječna lovišta svetoga Marksa i blaženopočivajućih Engelsa, Lenjina te Luksemburg Roze, mučenice. Ipak, pogled na groblje bio je raj za oči svakoga budućeg razdjelitelja, kao prvo, taj bi se se, gotovo do samozadovoljstva, mogao naslađivati u prizoru koji je pokazivao koliko je njihovih već otišlo gdje im je i mjesto, a drugo pogled je pružao nebrojene mogućnosti statističkih prebrojavanja i premjeravanja koliko već kome pripada od rodnoga tla – po širini i po dubini, naravno, u obrnutoj proporciji – jer onaj ko je zauzeo manje prostora na onome svijetu nužno bi morao taj mali teritorijalni višak nadoknaditi na ovome. To sada već čuveno pitanje “mapa” i preraspodjele teritorija u nesretnoj zemlji Bosni, bilo bi otvoreno već u jednom takvom pogledu na panoramu sarajevskog groblja zvanoga Bare. I taj pogled mogao bi biti prvo što bi tek rođeni Sarajlija ugledao kroz prozor udahnuvši vazduh prvoga plača. I ako bi mi arhitektonska simbolika tog porodilišta na vrhu brda nasuprot ogromnoga groblja mogla bez velikih naprezanja postati jasna, kao da se hoće reći: sve što jesi i što ćeš biti, sve što vidiš i što saznaš odigraće se tek u tih petsto-šesto metara vazdušne linije što dijeli porodiljsku sobu od vječnoga boravišta. Nikome do danas nije sasvim jasno šta je tu glumio i čemu je prkosio taj zoo-vrt skoro tik do kapije bolnice. Bilo je tu i drugih sadržaja sa elementima luna-parka: velika kućica u obliku bijelo istačkane gljive muhare, tobogani i lejice, velike ljuljaške koje su “letjele” do pola neba, mini golf i vozić u kome se vozaš oko cijeloga parka, na ulazu su prodavali šarene papirne “vjetrenjače” koje se vrte na vjetru i kad mašeš njima i otužnu limunadu od pretjerano razmućenog sirupa. Ma koliko god to bilo skromno, čak i smiješno gledano iz ugla današnjih novotarija i čuda, bijaše to ipak neka vrsta “Diznilenda” svih naših djetinjstava i nazivalo se, ne bez kompetencija, naprosto: Pionirskom dolinom.

 

Ali, kao prvo trebalo je, kako tako, ući u Titove pionire. To, u stvari i nije bio neki veliki problem, jer sva su djeca to postajala, sasvim automatski (ako bi se uzelo zdravo za gotovo da nikada i nisu bila krivično gonjena jer pretpostavka je još nije bilo ni prilike da se stekne bilo kakav krimi-dosije s obzirom na ipak pretjerano nedozrelu životnu dob). Ali, naši prosvjetni radnici uporno su se trudili da nam dokažu kako se čast Titovog pionira mora nekako steći. Trudom, radom, poslušnošću, disciplinom. Svim vrlinama koje krase pravog Titovog pionira. Zato sam i bio jako uzbuđen na dan moga prijema. U naivnoj dječijoj zabludi činilo se da je to bio dio neke moje zasluge, dio vječite dječije želje da se postane nešto i neko, a ne ono što se u suštini moralo i nikako se nije moglo izbjeći. Ali, toga dana (a biješe to sunčan i lijep dan, kako se uvijek moralo pisati u sastavima, lijep i sunčan baš kao i svi dani u doba vladavine druga Tita i napredne radničke klase) Bilo je to, dakle, jednog lijepog i sunčanog proljetnog dana, moje srce je od veselja lupalo kao singerica, priroda je procvjetala i zajedno samnom radovala se u obilju sunčanih zraka. U toj radosti i iščekivanju ruke su mi se tresle i gubio sam dah. Trebalo je položiti i pionirsku zakletvu, i danima sam štrebao i u sebi ponavljao njezin tekst. Kasnije, u životu, položio sam još nekoliko sličnih zakletvi (izviđačku, vojnu) ali vrlo sam malo, u stvari da se ne lažemo, gotovo ništa od onoga u šta sam se zaklinjao nisam uspio i održati. Ne toliko svojom hudom nekonsekventošću, niti nekom fatalističkom ličnom nekompetencijom, niti otvorenom željom da budem nelojalan, reći takvo što danas bilo bi oportuno i lažljivo. Kada razmislim, prije i posle svega sve je to bilo uslovljeno već samom prirodom traženog sadržaja – da pokušam pojasniti: data obećanja, za koja me ruku na srce niko ništa nije ni pitao ali koja sam ipak formalno “dobrovoljno” položio uspio sam tek djelimično održati, dakle: nisam krao, koliko – toliko poštovao sam starije, dobro sam učio i zalagao se za dobrobit našega društva ali nisam uspio sačuvati ni našu socijalističku zajednicu, nisam uspio ostati na “Titovom putu” a nisam ni sačuvao našu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju a nisam uspio ni da za nju “položitim i svoj život” mada sam na razne druge načine u više navrata itekako mogao izgubiti glavu. Toliko o zakletvama.

 

Ali, nasuprot svemu, jedino njeno visočanstvo Beatrix Koningin der Nederlanden, Prinses van Oranje-Nassau enz, enz, enz… nije ni pomišljala da zatraži da joj se bilo šta zaklinjem. Da li zato što je moj dosije ipak bio čist kao suza, bez traga bilo kakve kriminalne ili druge aktivnosti? Ili mi je njeno veličasntvo vjerovalo, onako, u startu, naslijepo? Ili je jednostavno sasvim dovoljno biti građanin i poštovati ustav, zakone i pravila lijepog ponašanja? Ili tu ima još nešto? Onako zakukuljeno i promućurno i već u samom korijenu stvari sasvim dobro promišljeno: jer tek kad se zakuneš imaš šta i da izdaš?

 

Ali, vratimo se u vrijeme kada se očekivala moja prva svečana zakletva. U to doba jedino je moja pokojna baba-tetka Gospava, koju smo od milošte zvali Keka, mogla da pokvari moj profil savršenog pionira jer me je više puta znala “ukrasti” od roditelja (ili su se oni tek pravili da ne vide?) i pod maskom nevine šetnje odvesti me u crkvu, gdje su me lako i bez problema istrenirali da se krstim. Nešto se tada izgleda malo pobrkalo u mojoj glavici pionira-kandidata, i jednom sam, tako, niotkoga izazvan počeo da se brzo i žestoko krstim ispred Brozovog službenog portreta u sasvim prihvatljivom stavu “mirno” pogleda uperenog na gore prema nebesima i fotografiji, ponavljajući i tepajući: “Bogo naš, dragi Bogo.” Sva sreća pa se to dogodilo u kući jednoga našega rođaka u Visokom, prezivao se mislim Barać, koji je kao penzionisani artiljerijski oficir JNA i žestok patriota uvijek držao Maršalovu sliku u hodniku svoje kuće odmah kod ulaznih vrata. Portret vođe radničkog pokreta, ratnoga maršala, doživotnog predsjednika, građanina svijeta, najdražeg gosta, najboljeg metalca, velikog lovca i ko zna šta sve još i svetost ikone stopili su se u jedno u nekoj čudnoj naivnosti samo djeci primjerenog “idolopoklonstva”, jer da ne komplikujemo: autoritet je ipak autoritet, moć je moć, obožavanje je naprosto obožavanje. Svi u kući su valjda već bili dovoljno razveseljeni rakijom i prvomajskim janjcem da su se samo slatko ismijali mome “incidentu” i niko me, za čudo, nije ružio ni kudio, niti je iko prigovorio nešto mojim roditeljima. Samo me je jedan od komšija polutajno potapšao po leđima, onako nasamo, namignuo mi zavjerenički i rekao: “Možda se ti i nisi puno zajeb’o, mali? On mu i dođe kao neka vrsta boga?”

 

Konačno došao je i taj sunčani dan. Nebo iznad Sarajeva bilo je plavo, sunce se smješkalo iznad Trebevića i kao da je šaputalo nama đacima prvacima: “Danas ćete djeco postati pioniri.” Sjećam i se male krojačke radnje u Titovoj ulici (negdje odmah tu desno od Olomanove slastičarne) gdje mi je majka kupila crvenu trokutastu maramu. Uz nju je išla i bijela kapica “titovka” sa ušivenom crvenom petokrakom. Kad god bismo prolazili tuda gnjavio sam je da mi je kupi i pitao sam kada ću i ja postati pionir. Jadna majka svaki put bi mi isponova morala objašnjavati da je još rano, da se strpim, da će doći i taj dan. Problem sa djetinjstvom je da dani traju kao mjeseci, a mjeseci kao godine – i dan danas mi se tih prvih desetak godina čini dužim i udaljenijim od svega poslije (a ovome susludom ritmu godina danas da i ne govorim). Dakle, trajao je taj mjesec-dva kao nekoliko godina, kao desetljeće. Izgaranje u čekanju čini vrijeme smislenim i “razvlači” ga, a to možeš još dok si potpuno otvoren spram bitka i iskren, tek kao dijete, izgleda. Kasnije, ako ne foliraš druge, onda foliraš sebe i vrijeme ti, valjda, izmiče kroz prste. I taj sunčani dan činio se duži od sedam godina. Majka mi je ispeglala bijelu košulju i crne pantalone na crtu, imao sam nove cipele, lakovane. Marama i kapica bile su predate učiteljici da bi nam kasnije, na svećanoj akademiji mogle biti još svečanije uručene. Sve to se odvijalo u školskoj kino sali. Tog divnog sunčanog proljećnog dana sjedili smo u podobro zamračenoj sali, prigušena, nestvarna, crvena svijetlost osvjetljavala je hor odjeven u bijelo. Naši ponosni roditelji stajali su sa strane, svirao je orkestar, skroman; tek harmonika, doboš i gitara, koja se u stvari i ne čuje. Ali je zato hor bio mnogobrojan. Direktor škole održao je govor čije se sadržine niko nikada nije mogao sjetiti, iako je, začudo, svake godine ponavljao jedan te isti. Onda je hor pjevao pjesmicu o rijeci koja krvava teče, pa se u više navrata recitovalo o slavi mrtvih proletera (pao je četrnaesti kilometar al’ nikad neće – Kadinjača!), onda smo odslušali kako majka (u interpretaciji naše poznate dramske umjetnice D.S.) kuka nad leševima trojice izmasakriranih sinova, pjevalo se kako rudari sahranjuju mrtvoga druga dok vjetar šumi bruji, te su se recitovali odlomci iz poeme u kojoj ljudima jednom po jednom vade oči i bacaju ih u neku jamu uz žestoko naglašene uvodne stihove krv je moje svijetlo i moja tama i onda je, konačno ukupno veselje začinjeno svečanim i simboličkim prijemom đaka-prvaka u pionirsku organizaciju. Dakle, došao je i naš čas: starije pionirke vezivale su nam crvene marame oko vrata i na glavice nam natakarivale kapice na kojoj je petokraka (puna krvi – nosio je Tito prvi) i onda smo, u neki samo nama poznat čas, činilo se bez spoljnjeg izazova ili komande, svi kao jedan ustali i zapjevali punim srcem i plućima: Smrt fašizmu a sloboda narodu – i mene će moja mati pionirom zvati.

 

Tako sam, eto, postao Titov pionir i to sam bio sve do prijema u SSO. To sve kasnije nije mi baš ništa značilo, ali taj momenat kada smo ustali u toj kino sali kosoga tla i uvošćenoga parketa, sa polukružnim, tamno lakiranim, drvenim stolicama koje se, uvijek uz lupnjavu, preklapaju, bio je velik i nezaboravan kao pola svijeta i pola Sarajeva.

 

I te noći, davnih šezdesetih, dok su Beatlesi osvajali Zemlju a Amerikanci se spremali za Mjesec, spavao sam, vaše visočanstvo, sa crvenom petokrakom pod obrazom djeteta i sanjao kako još jednom pobjeđujemo fašiste u odsudnom boju, donosimo slobodu narodima i osvajamo svijetliju budućnost, koja je tada, čini mi se još uvijek postojala?

 

A sada, evo, držim u ruci crvenkastu putovnicu koju štite moćni grifoni nekada velikog Kraljevstva, moja slika je unutra i ponosno gleda u sve buduće carinike, tu je i moje ime, čak su i kvačicu zakačili na “Ž” moga prezimena. I mjesto rođenja je tu. I taj davni datum iz pedesetidevete. Bože dragi koliko su me izmučile granice, koliko straha i jeze pri svakoj kontroli, neljubaznih pogleda, sumnji, čekanja – a sada prolazim kao da me nema, neki neće ni korice da otvore, naslovnica im je dovoljna, nisu više ni strogi prema meni, ponekad padne i neka ljubazna šala čak i želja za sretan put.

 

A ja sam, svega mi, i dalje bio onaj isti čovjek.

Potpuno isti, Vaše Visočanstvo.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

h4>{color:#000;}.

3. Non più nemici, non più frontiere

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

h4<>{color:#000;}.

“FLASHBACK” U POZNANJU

 

 

Već godinama pripadam tome nazovimo “krugu” mada još nemam pojma šta je to zapravo Café Europa. Možda je to trebalo biti nekakvo zborno mjesto jedne literarne generacije u traganju za sopstvenim identitetom? Ili je tek jedna raznolika i promjenjiva literarno-umjetnička skupina ili možda čak nekakav začetak uslovno rečeno nekoga “pokreta” ili barem “kružoka”, tek puko imenovanje koje će zamjeniti rupu nastalu u konfuziji nakon pada berlinskog zida, ratova na Balkanu, 11 septembra? Ili je tek trebalo bilo kako reagovati na histerično prebrze, bolne i zbunjujuće promjene u politici i zbilji? Granice su padale i ujedno se dizale, jedne vrijednosti su se topile, druge gubile smisao kao da je ponovo zagluvljela tišina na intelektualnoj bonaci još jedne, ko zna koje po redu, evropske “restauracije”? U suštini, sve bi ovo pomalo moglo imati neke veze ali biti i sasvim besmisleno, a odgovor, ako bi ikome bilo stalo do njega, trebao bi se jednom isprati kroz vrijeme, kao zrnca metala u riječnome pjesku? Ili će se sve manje-više zaboraviti, a ostati tek profinjen niz naših privatnih uspomena? Možda je sve to bio tek nagonski pokušaj da u svemu ovome, ipak, ne ostanemo sami? I da budem potpuno iskren ni jednim od ovih silnih pitanja nisam se baš mnogo zamajavao, jednostavno voljeo sam otići u leteći Café koji se nazivao Europa ma gdje on bio, voljeo sam biti za stolom uz čašu mlaka vina i nešto kitnjastih, sa mjerom aranžiranih, srednjoevropskih kolačića i sretati se sa dragim ljudima. Činilo se nasprosto da nije bilo nikakva “duhovna utočišta” na horizontu, bijah što ratom, što emigracijom, izbačen čak iz kontinuiteta sopstvenog vremena, a karirani stolnjaci lutajućeg, nepostojećeg, kafea činili su se kao jedino mjesto gdje sam se mogao osjećati kao kod svoje kuće.

 

 

Café Europa okupljao se različitim povodima na različitim mjestima: u Seyniju pod tihim snijegom, mjestu na krajnjem sjevero-istoku Poljske kao probudjenom iz Singerovih priča; u Iowa City u sali Mauricia Lasanskog u okruženju njegovih opominjujućih portreta nacista; u poznanjskom Teatrze Ósmego Dnia jednom od kultnih uporišta otpora “Solidarnosti”, u Varšavi, Amsterdamu, Barceloni, Bukureštu, pa još nekoliko puta u Sejnyju i obližnjem samostanu Vigry na jednome jezeru usnulom u povijest.

 

Ipak, Poznanj mi se nekako urezao u sjećanje, ne samo zbog kafea i teatra koji me je veoma podsjetio na naš “Kamerni”; slično stubište, prelijepa kafana sva u nekom starom drvetu, već i zbog jednog vrlo neobičnog, da nazovemo to tako – flashbacka. Kasnio sam. Zbog obaveza poletio sam iz Amsterdama isti dan ujutro, putovao sam onda vozom iz Varšave do Poznanja, taksista me je očigledno vozao malo naokolo do hotela, u hotelu sam skontao da sam zaboravio pribor za brijanje a nisam htio pred ljude neobrijan, onda sam tražio samoposlugu u potpuno nepoznatom gradu i kvartu, kada sam je konačno našao kupio sam neke jeftine žilete jer drugih nije bilo, na brzinu sam se tuširao i brijao i sav sam se iskasapio po licu, onda sam u žurbi zaustavljao krv. Kada sam konačno izašao iz hotela morao sam obilaziti kvart jer je policija opkolila neku vilu i izgledalo je jako opasno. Kasnije sam shvatio da je pozorište vrlo blizu hotela ali ja sam naravno “izabrao” neki put naokolo. Svako malo sam zaustavljao ponekoga i ljudi su me upućivali, ali morao sam birati u principu mladje ljude jer stariji uglavnom ne znaju engleski. Žurio sam u potpunom ludilu uz grozan osjećaj kašnjenja, pored neke rijeke, i jedne ogromne mermerne zgrade za koju sam mislio da je to pozoriste, a kasnije sam saznao da je to bila zgrada opere. U Poznanju su sedamdesetih godina igrali jedan komad moga oca “Hotel sa pogledom na čudovište” bila je to sjajna predstava, čak na neki način spektakularna, došla je i na Mess pa je vidjela i publika u Sarajevu. Bio je to veliki, možda najveći spisateljski trijumf Miodraga Žalice, tim prije što tu predstavu nisu htjeli postaviti kod nas, jedan beogradski reditelj čak je otvoreno ismijavao tekst, ali to je duga priča. Nakon premijere mome ocu su poklonili lijepu litografiju koja je predstavljala zgradu pozorišta, klasično zdanje sa natpisom “Narod sobrie” na pročelju fasade. To valjda znači nešto kao “narod sebi”. Pozorište se zvalo Teatar Polski, uvijek sam se pitao zašto se tako zove. Tek u Poznanju saznao sam da je ona gigantska zgrada od bijelog mermera nekada bila njemačko pozorište, da je Poznanj bio glavni centar germanizacije zapadne Poljske. Tu je bila i istočna palača Njemačkoga cara, nevjerovatno velika gradjevina koja je zauzimala ogromnu površinu, reklo bi se gotovo pola centra grada. Ta litografija godinama je visjela na zidu naše dnevne sobe zajedno sa platnima koje je moj otac uglavnom dobivao na poklon od svojih prijatelja slikara; Ramića, Čizmića, Veljakašića, bilo je tu dosta skica za scenografije i kostimografije njegovih prestava – čitav jedan svijet nestao u ratu i prividno izbrisan iz moga sjećanja. I onda tako bazajući po gradu u panici i žurbi, lica oguljenog lošim žiletom, naići ću na zgradu Teatra Polskog i to tačno iz pravca iz koga je gledana na onoj staroj litografiji. Zaledio sam se na sred ulice, sjećanje je prostrujalo kroz mene, neočekivano i iznenadno, navrle su slike iz života koji sam već “sahranio” iz doma koga više nije bilo iz jedne davne grafike koje se godinama nisam sjećao a koja je u trenu oživjela i postvarila se pred mojim očima. I eto, u Pozanju sam naučio nešto što mi se sada čini važno, a to je da da postoje trenuci kada shvatimo, koliko god nam to bezumno zvučalo, da je i naša prošlost ipak bila stvarna.

 

 

 

 

 

POSTMODERNIZAM SA LJUDSKIM LIKOM

 

 

 

 

 

Chris Keulemans i ja krenuli smo zajedno iz Amsterdama u Bukurešt. “Mjesec je bio bliži od Bukurešta” rekao je Chris u svojoj kod nas prevedenoj kao Od Zapada prema Istoku, prisjećajući djetinjstva obojenog osjećanjem gvozdene zavjese i hladnoga rata. I vjerovatno je, za njih tamo na Zapadu, Bukurešt zbilja izgledao dalji od krajnje destinacije “Apolo” letova – naravno, sve dok se nisu pojavile one šuplje zastave i promjenile cijeli svijet. Tada, u samo predvečerje novoga vijeka sve je sve trebalo biti nekako drugačije, ali mene je u avionu prožimalo neko slično osjećanje udaljenosti i potpuno sam bio zatečen kada smo se počeli spuštati, tek nakon nešto više dva sata, ni novine nisam prelistao kako treba. Očekivao sam da će to trajati mnogo, mnogo, duže, kao da se ne leti tek kroz prostor, već kroz čitave slojeve nataloženog resentimenta. Aerodrom u Bukureštu potpuno je nov, sav je u mermeru i savremenom dizajnu, tek se u nepovjerenju policajke koja već po sedmi put prevrće i zagleda u moj pasoš osjeća onaj istančani zadah starih vremena. To traje zbilja predugo, srce mi lupa jednako kao nekada pred pripadnikom narodne milicije koji bahato izgovara “hajmo malo lične”. Znaš da ništa nisi kriv a ipak te je zbog nečega strah.

 

Rumunska policajka još uvijek drži moj pasoš. Hvata me blaga, pomalo već zaboravljena drhtavica iako putujem kao državljanin Kraljevine Nizozemske. Znam, ništa mi ne može ali ipak, strah nagomilan u meni kroz godine budi se i uzima sebi na volju, u momentu osjećam kako mi ruke gube kontrolu i kako mi se stišće dah. Ispred mene okrutna šapka, kruta uniforma, moj dokument u tuđim rukama. Konačno, policajka mi mrzovoljno pruža pasoš nazad. Iz njenih očiju izbija neka čudna, bespredmetna i neuobličena mržnja, samodovoljna i samohraneća. Ali, čini mi se da naslućujem da čak ni ta bijesna neljubaznost u svome istinskom dubokom korijenu i nije baš proizvod njene sopstvene volje ili svjesne namjere. Kao da smo i ona i ja podjednake žrtve jednoga svijeta nekada preplavljenog nabujalim strahom – voda se povukla ali ostalo je blato. Teško i ljepljivo.

 

U malom automobilu vozimo se kroz predgrađa Bukurešta. Ta predgrađa su svugdje na istoku Evrope zaprepaščujuće ista; betonske ograde, zapuštene i pretjerano raznolike, neke nikada do kraja dovršene kuće, rijetka okorovljena trava, noć u kojoj nema šetača. Tek tu i tamo zablješti pokoja benzinska pumpa sa svijetlećim natpisima kao polumrtvi monument zapadnih uticaja i bolan simbol tranzicije. Kada smo već očekivali više svjetla, veće ulice i ulazak u centar grada, automobil je naglo zaokrenuo u jedan pretjerano mračan kvart. Izlazimo iz auta. Niske neuredne kućice, silosi za pjesak, mnoštvo uličnih pasa, koji se okupljaju u promatraju nas, na sreću još uvijek na pristojnom odstojanju. Ispred nas je poviši, zaprepaščujuće bijeli, novo-omaltani zid. Zgrada u koju ulazimo djelo je najsavremenijih arhitektonskih promišljanja, bijela čistoća forme, kameni podovi i stubišta, visoki svodovi. Potpuno je nastvarna u svome okolišu. Galerija na smetljištu – svesna namjera ili slućajna zabluda vlasnika koji je naivno vjerovao da će tu izniknuti čitavo elitno naselje? Apatična ili iritantna koegzistencija krajnjih suprotnoti? Flavour of postmodernism?

 

U bijelom poluosvjetljenom holu dočekuju nas naša domačica Magda Cârneci, spisateljica i istoričar umjetnosti iz Bukurešta, Peter Jukes, pisac iz Londona i Krzystof Czyzewski, naš poljski mag. Sa nama je sa aerodroma stigao David Antin američki pjesnik i istoričar umjetnosti. Pored svog talenta i znanja on nam u Café Europu donosi i iskustva jednog od pionira vijetnamske generacije. Kasnije će nam se pridružiti i Mileta Prodanović, slikar i književnik iz Beograda i Christofer Merill pjesnik i publicista iz Iowe. Café Europa nije čekala na sutrašnji zvanični početak i uspostavila se već prvo veče u kuhinji na trećem spratu galerije META, u ulici Luigi Galvani, u Bukureštanskom sektoru 2, gdje vladaju pjesak i ulični psi. David Antin govori nam o urbanističkoj tragediji grada Brazilije, o brutalizmu u arhitekturi, o kome ćemo se već sutra osvjedočiti već u prvoj vožnji kroz besmisao Čaučeškuova pseudo-faraonskog gigantizma. Zvanični program odvijao se u lijepo uređenim i adaptiranim prostorijama International Cetntre for Contemporary Arts u starom dijelu Bukurešta. Ali u suštini, razgovori bi se nastavljali i nakon zvaničnog programa. Osnovna tema zvala se nešto kao “ukus postmodernizma”, flavour of postmodernism. Svako od nas nosio je u sebi veoma raznolika iskustva, poticao je iz različitih kulturnih i životih miljea, tako da se ponekad o temi raszgovaralo čak i sa određenom sentimentalnom ili sudbinskom obojenošću. Da budem iskren, o postmodernizmu ionako nisam htio znati ništa, a nije me se mnogo ticao ni tih dana u Bukureštu. Činilo mi da se radi o nekom lako prilagodljivom, “joker” terminu koji je bez velikih problema, gotovo istovremeno, preuzimao veoma različita značenja – kako već kome drago. Za Magdu Cârneci i većinu rumunskih govornika taj postmodernizam otkrivao se kao ključni termin kulturnog oslobađanja tokom osamdesetih i kao bitna odrednica prozapadnog opredjeljenja. Peter Jukes se otvoreno suprostavljao dominaciji estetičkog nad etičkim i to mu je, kao, bilo dovoljno. Za Krzystofa Czyzewskog bolno je bilo svako zapostavljanje stravične činjenice da mi još uvijek živimo na ruševinama, na moru od kostiju tek blago prekrivenom gorkastom zemljom. Sa druge strane Mileta Prodanović bez velikih problema naziva “postmodernističkim” čitav splet kulturnih antirežimskih stremljenja u Beogradu od rokenrola osamdesetih do tadašnje situacije. Za mene, iz moje moje Sarajevsko/Amsterdamske pozicije, kroz fokus krvave opsade ili tjeskobnog egzila, pa i čak u prisjećanju na naše “zlatne osamdesete”, bilo mi je veoma teško prepoznati taj “postmodernizam” sem, možda, tek iz vizure opkoljenog grada kao neprimjereni sinonim za opšti duh “spoljnoga svijeta” i cinizam otjelovljen u pseudo-neutralnom mandatu snaga Unprofora u Bosni, besmislenih rezolucija UN-a i siguronosnih zona koje su postajale masovna stratišta. Na kraju priče, Chris Keulemans, pisac sa značajnim iskustvom fudbalskog golmana, možda je najplastičnije opisao duhoviti paradoks u koji je Café Europa ponovo uplovila: sjetio se Gary Linekera i njegove divne definicije fudbalske igre, koja otprilike glasi: “fudbal – to je jedna igra u kojoj dvadesetidva igrača šutaju loptu na zelenoj travi i u kojoj na kraju uvijek pobjede Njemci”. Chris je zastao pred zbunjenim skupom i onda je dodao: “Tako i mi ovdje, sastali smo se da razgovaramo o nekakvom postmodernizmu a evo opet diskutujemo o ulozi intelektualaca u tragediji Sarajeva”.

 

Kasnije, za večerom u jednom lijepom restoranu, uz opor okus palinke, slušamo Davida Antina, majstora “govorne poezije” pjesnika koji je, eto, u stanju da pred publikom “pročita” pjesmu koja će zahvaljujući magnetofonskom zapisu tek kasnije biti otštampana a da je ni u jednom momentu ne liši njene izvorne snage i ritma. Koristeći taj čudni dar, kristalnu moć da govori u slikama, pripovjeda nam o svom druženju i radu sa Andyjem Warholom. Pred nama se nižu gotovo opipljivi opisi njegovih iskustava, sjećanja koja se materijalizuju u riječima. Pored nas kao da prolazi i kontroverzna Valerie Solanas, Warholov perfekcionizam, Velvet Underground, antiratni magazin koji uređivao baš Antin – ironični natpis “Bomb Hanoi!” na naslovnoj strani koji je on smislio a Warhol dizajnirao. David kaže kako je Andy htio da stavi zastavu Vijetkonga, ali šta smo mi imali sa Vijetkongom? Mi nismo bili za Vijetkong, bili smo naprosto protiv naših idiota, i onda smo se sjetili onih kretena sa Juga, koji su marširali sa tim bedževima! Neko čudno osjećanje da se stvari počinju uvezivati, neki nejasni duh The Factory kao da uplivava u još zamućeniju Café Europu, nekakva veza ipak je tu: daleka a neposredna, logična a i iznenađujuća. Ta “veza” bila je nekako duboko usađena, usudiću se reći, i u kompletno osjećanje moje generacije, koju je Krzystof sa mnogo razloga nazvao bosanskom ma gdje god se nalazila, i koja je kao zauvijek zaostala između dva “antipoda” – bili smo premladi za hipije ali već prestari za pankere, bili smo još djeca kada nam je “izmakla” šezdesetosmaška revolucija – a kada smo na izdisaju osamdesetih, možda, i mogli doći do daha, bili smo naprosto preglasani na izborima i, na kraju, brutalno pregaženi surovom silom. Našli smo se sasvim zbunjeni i nespremni usred fanatičnog klanja i strastvene destrukcije, bili smo i ostali nepojmljiva manjina, satjerani u egzil, raspršeni po Evropi i svijetu. Naš “meki” socijalizam pružio nam je luksuze koje nisu imali naši vršnjaci iz zemalja onoga “pravoga” i krutoga, zajebanog i “realnog” socijalizma. Za nas su sa iste strane barikade stajali i Andy Warhol i ruski formalisti, Maljevič i Kandinsky, slušali smo Boba Dylana i recitovali revolucionarne poeme, čitali smo i Majakovskog i Morrisona, zanosili smo se sa “Hair” i sa “Cigani lete u nebo”, slušali smo heavy metal ili punk i čitali klasike marksizma, brkali smo ideale Woodstocka i “Easy Rider-a” sa možda jednako sumljivim idealima Crvenih brigada i Bader-Meinhoffa, balansirali smo između vurgalnog materijalizma i naučne fantastike, između religije i parapsiholoških fenomena, između teza o Feuerbachu i letećih tanjira, dijalektike prirode i Bhagavad Gite, između Friedricha Engelsa i Erika von Dänikena, između bogova i kosmonauta. Razapinjali smo se između domaće rakije šljive i marihuane, hercegovačkih vina i halucinogenih tableta, vojvođanskih špricera i sintetskog ljepila. Rasli smo u nekoj vrsti luna parka u kome su se šarenile Disneyeve bajke i proleterske pjesme, prvomajske parade i koncerti Pink Floyda, svečane zakletve poluvojnih organizacija i buka električnih gitara, crvene zastave na vjetru i blue jeans švrecovan iz Trsta. Na kraju izdalo nas je sve i ostali smo potpuno sami. Manjina čak i među našim vršnjacima od kojih su se mnogi, sa nevjerovatnom lakoćom, prilagodili daleko pogubnijim i okrutnijim zabludama nacije, krvi i zla.

 

I možda se ovakve misli još lome kroz mene dok pratim priče Davida Antina o varljivim podvizima njegove generacije i dok komentarišemo ručno prebrojavanje sumljivih glasova u Floridi pomoću kojeg će se Bush mlađi ipak nekako uvaliti na vlast. I u Rumuniji su izbori, zezam se na račun Antina: “Znaš” kažem mu “oni ovdje imaju neke mašine, ne moraju to raditi ručno kao vi u Americi” Za sto se nepozvan uvalio i neki američki profesor koji ko navijen priča o Janis Joplin i pravi se jako važan, valjda se u Rumuniji osjeća nekako “big in Japan” kako se to već tamo kaže. Gazda nam donosi još jednu turu palinke, kuća časti, Amer truni nešto o Oklahomi i prebacuje mi čašu, njemu je to, kao, prejako. “What kind of cawboy you are?” kažem mu dok svi umiru od šege i iz inata trznem bogami poveću čašu onako u hipu, baš ko John Wayne prije nego će se uhvatit za pucu.

 

Onda se opet svi nešto zamislimo; sa druge strane stola promatram tiho prijatno lice Chistofera Merilla sa bolno slatkim osmjehom koji kao da “sve” zna, povezuje Sarajevo kome je posvetio možda samu suštinu svoga djela i Woodstock, asocijativno mjesto njegova rođenja. Krzystof Czyzewski dotiće bradicu, diže pogled ka plafonu još uvijek zanesen u svome dječačkom snu o boljoj Poljskoj i boljoj Evropi. Mileta Prodanović, uvijek nekako gospodstven u svojoj pojavi, sa nekom prikrivenom nervozom koja je postala više od manira, poigrava se olovkom u ruci.

 

Kasnije obilazimo grad, posjećujemo i Palaču Naroda, giganta koji je progutao pola starog Bukurešta. Koračamo kroz nedosanjani san rumunskog Magbeta. Vodič nas upozorava da se ne odvajamo, na krnjavom engleskom objašnjava pomažući se rukama: “This palace – all – Romanian!” – još jedan bolni recidiv, neko nedefinisano osjećanje između neispunjenog ponosa i potpune praznine. Hoće nam reći: sve je u ovoj palati dio rumunske materije i djelo rumunskih ruku. Ova palata suprotnost je svemu o čemu pokušavamo ovih dana u Bukureštu da govorimo i mislimo, suprotna je svakoj pomisli na ono što se, obično ofrlje, naziva “multikulturalizmom”. Ta pregolema palata okružena drugim mandarinskim zdanjima zasigurno je na drugoj strani od svega – i “modernog” i “postmodernog”. Ona je tek tu, kao zalog zbunjenosti koja balansira između osjećanja stida i prigušenog častoljublja. Suviše velika da se sruši, suviše dragocjena da se tek tako otvori za narod čije je ime trebala ponosno da nosi. Izlazim na balkon, tek tada shvaćam šta znaći moć, ili barem njezin arhitektonski adekvat – Bukurešt ogroman i moćan podastire se pod mojim nogama. “Ovako su se osjećali vladari svijeta, fantastično i ushićeno, pa čak i u onim momentima kada bi šuma prohodala ka njima?”

 

Uvečer smo gledali jednu predstavu priređenu specijalno za nas, bilo nas je tek desetak u maloj sali onog centra gdje smo se sastajali. Bila je to neka vrsta kabaretske monodrame, jedna glumica sa nevjerovatnim darom za transformaciju, čas je bila prelijepa, čas se činila ružnom, govorila je, pjevala, plesala, ljutila se, smijala, kao da su stotine dibuka paradirale kroz nju – neko čudno mnoštvo osobnosti u jednoj tjelesnoj inkarnaciji. Iako je na jeziku koji uopšte ne razumijemo glumačka ekspresija djelovala je moćno i činilo mi se da sve kontam. Poslije, sjedimo sa glumicom, razgovaramo pomalo o svemu, primjećujem lijepo izrađenu davidovu zvijezdu na njenom poprsju, tek kasnije ću shvatiti koga sam gledao u toj “privatnoj” predstavi, u filmu je nisam prepoznao ali kasnije sam pročitao neki intervju i vidio fotografiju. To je bila Maia Morgenstern koja je, između ostalog, igrala i majku božiju u Gibsonovoj “Pasiji”.

 

A taj isti dan pravo iz Čaušeskove palate otišli smo van grada u jedan manastir na nekom jezeru. Mnogo mladih ljudi u crnim mantijama, gotovo ljepljiva tama ortodoksne crkve, neki zbunjujući spoj pravoslavlja i latinštine, žene koje licima upijaju ikone, kaluđeri cijelim tijelom priljubljeni uz pod, dva glasa u čudnom jeziku neprekidno se smjenjuju u molitvama. Magda nam objašljava kako je sada “šik” biti sahranjen tu. Chris bježi glavom bez obzira, prepao se svijeća i ikona. Kasnije mi je kada smo djelili sobu u jednom hotelu-samostanu u Connecticatu, govorio pokazujući na raspeće na zidu: “Znaš ne podnosim ovo, od mene su u djetinjstvu uvijek na silu htjeli napraviti pravog hrišćanina.” Odgovorio sam mu, najiskrenije: “Vidiš Chris, od mene su vazda htjeli napraviti ateistu i meni je ovdje sada nekako sasvim cool.”

I kada smo ušli u taj rumunski manastir na obali mračnoga jezera, prekrstio sam se po još iz ranog djetinjstva zaboravljenoj ilegalnoj navici koju mi je prošvercala moja baba-tetka Keka. Christopher Merill namignuo mi je pokazao na ikonu svetoga Đorđa koji kopljem probija aždaju koja se grči sva u bolu. “Uvijek sam se pitao koga u stvari predstavlja aždaja?” – rekao mi je nekako odsutno.

 

“Ne znam tačno sada, ali jedno vrijeme to smo, izgleda, bili svi mi u Sarajevu” – rekao sam mu, možda baš ono što se i nadao da čuje od mene?

 

Nebeska Rumunija ostajala nam je iza leđa, vozili smo se natrag u grad. U zemaljskoj Rumuniji, na dan novih demokratskih izbora, gigantski plakati sa portretima kandidata preko nadljudski velikih fasada. Po ulicama djeca i psi, razdrndane “dacije”, okrutni džipovi i blještavi BMW-i, naoružani momci u crnim kombinezonima ispred luksuznih radnji i banaka. “SECURITE” ispisano bijelim slovima na njihovim leđima.

 

Posljednju veče u Bukureštu dočekujemo u klubu zvanom Opium, to je u nekoj vili, na više spratova, sve prostorije uređene su kao scenografije različitih priča Mircea Eliade, svaki predmet kao da ima svoju tajnu istoriju i svoju poluprikrivenu priču, Café Europa zauzima jednu sobu svu u baldahinima, jastuci su prostrti po podu, tu je gramofon i kolekcija ploča, gitara kojoj nedostaju dvije žice, topla, oskudna osvjetljenost koja kao da dopire iz samoga srca tajnovitih stvari. Senzualna kelnerica donosi krhke čaše i šampanj, polako ih spušta na veoma niski, okrugli stol. I činilo mi se da smo, tek u jednome danu, ušetali u dva različita sna; Čaušeskuov koji je zauzeo pola grada i ovaj skućen tek nekoliko omanjih prostorija u kome se svi osjećamo toliko široko i komforno.

 

Nazravili smo za Miletu koji je morao hvatati voz za Beograd i nije mogao ostati s nama. Njega se sjetio Chris: “Evo dok smo mi tu naš prijatelj putuje negdje kroz duboku noć i zimu.” Mileta mi je pričao kasnije da je zbilja bilo mračno i hladno u tom vozu i kako su kondukteri bili korumpirani. Pokušavamo svirati na gitari bez žica, tu možeš pokušati samo neki rokerski rif ili tako nešto, prisjetim se nekih iz moje mladosti dok sam pokušavao svirati bas gitaru na gimnazijskim igrankama. “You are good.” Kaže mi Peter Jukes, iako je moja vještina bila veoma skromna, ali i on je svirao u nekom bendu kada je bio mlađi, priča nam o sedamdesetim i osamdesetim, o londonskim punk-klubovima. Zavladala je neka prijatna opuštenost u “turskoj” sobi kluba Opium u Bukureštu. Krysztof koji ne pije nikada ali je uvijek u nekom nevjerovatnom raspoloženju i uvijek može otpjevati neku razvučeno-bolnu pjesmu poljskoga sjevera, ipak to veče, čak je i on popio pivu – dvije. Sa nama je i nekoliko finih ljudi, rumunskih pjesnika, slikara, glumaca. Nešto slavimo a ni sami ne znamo tačno šta. Niko od nas nije još nije baš slobodan ali nije ni sputan: “Da li će sloboda umjeti da peva…” – kroz glavu mi prozuji nevjerovatna istinitost Miljkovićevih stihova ispisanih još prije nekih pedesetak godina. Isti dan, dok smo taksijem kružili kroz Bukurešt, Saviana Stanesku, mlada i pomalo ekstravagantna spisateljica iz Bukurešta, zapjevala mi je jednu staru partizansku pjesmu i to na prilično tačnom jeziku, pjesma je govorila o mladoj partizanki koja je bombe bacala i pušku nosila. “Odakle to znaš?” – upitao sam je. “Učili smo u školi. Pjevali smo na pionirskim priredbama.” Saviana ima dugu, crnu kosu, svu u loknama, oči krupne, tamne i prodorne. Peter je jedno veče izašao s njom, došao je jako kasno, oko tri ili tako nekako, morao je preskočiti zid da uđe u vilu jer nikoga nije bilo da mu otvori. Ujutro sam mu dobro pregledao vrat, da nema kakvih otisaka, za svaki slućaj, ipak smo u Rumuniji. “This is nice” rekao je David Antin, vječito zaljubljen u romantičnu mitologiju starinskoga filma.

 

Kao i svuda po Bukureštu i u Opiumu je svirala zastarjela pop muzika sa Zapada, oni su mnogo toga tek otkrivali. Prodavnice cedeova u Bukureštu ličile su na muzeje popularne muzike, gotovo zaboravljene grupe bile su izložene kao nešto najaktuelnije, i u kafićima svako malo čuješ Leonarda Cohena, Procol Harum, Black Sabbath, T-Rex… a u Opiumu “Vaja con Dios” pjeva pjesmu o srebrnom dolaru – tu dolazi još jedna boca šampanja, stol je veoma nizak i kelnerica opet spušta svoje vitke noge. Mini-suknje veoma su omiljene u Bukureštu. Konačno i od mene se traži da se kao “ispovjedim”, Magda me pita šta mislim o svemu, ‘nako – iskreno. Kažem da mi je bilo lijepo, da mi se sve sviđa i priznajem na kraju da sam konačno, ma koliko se god to činilo čudnim, vidio čak i postmodernizam i to – sa ljudskim likom.

 

 

 

h6<>{color:#000;}.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BERLIN HAUPSTANDT

 

 

 

 

 

U Berlin sam krenuo vozom, zaprepastio sam se koliko je to u stvari blizu – ujutro sam sjeo u voz na Amsterdamskoj centralnoj stanici već oko jedan – pola dva bio sam na Berlinskom ZOO. Astrid, moj njemački prevodilac, čekala me je ispred stanice, sreća pa je to sve bilo već u eri mobilnih telefona pa se nismo mnogo tražili u vrevi kolodvora. Astrid me je pozvala da budem njihov gost u tih nekoliko dana u Berlinu, već smo se dobro poznavali kroz mail prepisku a jednom smo se i sreli. Njena kćerka živi u Eindhovenu, udala se tu, Astrid i njen suprug bili su u božičnoj posjeti, ja sam se zatekao na Harmovoj farmi koja nije tako daleko, pa su na jedan dan navratili kod nas. Astrid je došla sa već gotovim prijevodom, imala je dosta pitanja i nedoumica, sjedili smo ispred kamina i prolazili kroz tekst. Znao sam da je Astrid veoma iskusan prevodilac, da je uradila mnogo toga sa mog jezika – drugi prevodioci na zapadne jezike, mada su i oni u principu bili veoma dobro upućeni, imali su potpuno drugačija pitanja, obično vezana za specifičnosti našeg socijalističkog poretka, za mentalitet, za neke lokalne detalje i relacije ali Astrid kao, recimo i poljski prevodilac, nije imala nikakvih problema s tim, taj ‘‘background’‘ bio joj je veoma poznat i jasan. Ali me je zato povremeno iznenađivala potpuno neočekivanim pitanjima poput: ‘‘Šta je to Gibson Les Paul Custom?’‘ ili ‘‘Ronhill – da li je to isto što i Dunhill?’‘ čak je predlagala da CNN označimo fus-notom i objasnimo šta je to. Tu sam se malo zbunio, CNN je već odavno postao opšte mjesto, čak i dio svakodnevnice, u Sarajevu je bila u modi i jedna duhovita kletva, ako kletva uopšte može biti smiješna; ‘‘dabogda ti Christian Amanpuor ispred kuće izvještavala’‘ – znalo bi se reći u zlovolji. Tada sam shvatio razmjere izolacije bivšega DDR-a, i deset godina poslije pada zida zaostali su tragovi, ne tako otvoreni i vidljivi, ali ipak primjetni. Jedan od njih je recimo i engleski jezik, tako da posjetiocu Berlina jedan od tajnih znakova da se ipak nalazi u bivšem istočnom dijelu može biti i to da dan danas čak ni kelneri ili taksisti u večini slučajeva ne znaju ni riječ engleskog ili tek natucaju ponešto. Astrid je, naravno, tečno govorila moj jezik ali sa njenim suprugom, kada bi bili nasamo, sporazumijevao sam se na vrlo čudan način – ja bih vrlo sporo govorio na holandskom a on bi mi u jednakom ritmu odgovarao na njemačkom i kontali smo se nekako.

 

Astrid se dobro sjećala i svjetskog rata, bila je dijete tada, pokazivala mi je crtež nekog dvorca, rad njene majke, to je bilo, pričala mi je na samoj granici Poljske, tek preko rijeke, tu je odrasla, sjeća se i kako su bježali, pokupili su šta su stigli i krenuli niz cestu u neizvjesnost i strah dok je oko njih pucalo. Znam tačno kako to izgleda, i sam sam, kao i mnogi u Bosni, iskusio nešto vrlo slično. ‘‘Ništa nije ostalo tamo, tek trava i granje’‘ kaže mi pokazujući crtež lijepog imanja. Ne mora mi napominjati ni da je to mjesto, sada pusto i preorano, ostalo negdje duboko na istoku iza nove granice. Jednom sam joj htio pokazati poljski prevod moga prvog romana na koji sam jako bio ponosan – na njenom licu bolan grč, okreće glavu u stranu, ruka joj podrhtava. Nije to bila poza ili neki inat, izgledalo je naprosto kao neki odavno uslovljen refleks, iskren i nenamješten.

 

Vozimo se kroz Berlin, prvi put sam tu, prepoznajem Brandenburšku kapiju, u stvari njenu fotografiju u prirodnoj veličini. Skontaću kasnije – prava kapija se restaurirala ali skele su prekrili mamutskom fotografijom “1:1” i iz daleka izgleda baš kao prava. Vidio sam i toranj na Alexanderplatzu, nekada je bio, čini mi se i na znaku danas već zaboravljene Intervizije, istočnog pandana Euroviziji. Astrid živi u Karowu, poprilično udaljenom predgrađu, gotovo selu, na sjeveroistoku grada, duboko u nekadašnjem DDR-u, kontam. Odavno smo zašli u istočni dio, ali ništa se bitno nije promjenilo, radnje i reklame su iste, naselili su se i stranci, mnogi su odmah zakupili jeftine stanove i poslovne prostore – probao sam i burek kod Turaka tamo, dobar, skoro kao u Sarajevu. Astrid mi kaže da ću lako znati u kojem sam dijelu grada ako se orijentišem po metroima, na zapadu je U-bahn na istoku se zove S-bahn, ali sada su spojili linije, ne mora se više presjedati. Pitam Astrid kako sada komuniciraju ljudi odrasli u dva različita sistema, osjeća li se još uvijek neka razlika u ljudima?

 

- Kako da ne, – kaže Astrid – ‘‘mi’‘ smo mi a oni su ‘‘oni’‘ još uvijek. Da, da. Znaš, mi sa istoka mnogo smo propatili ali smo tako naučili i da pazimo jedni druge, imamo neki osjećaj za solidarnost, znaš, kad meni ponude, recimo, neki prijevod a ja ne mogu da ga radim ja predložim svoju koleginicu iz zapadnog dijela, namjestim joj posao, razumiješ? Ali u istoj situaciji ona će tek da odgovori hladno ‘ja ne mogu, žao mi je’ i tu je završena priča. Ne pada joj na pamet da im da moj broj telefona ili da me pomene. Mi smo naprosto drugačiji ljudi. Oni i mi.”

 

Onda mi priča dalje:

 

- Znaš, kada smo se moj muž i ja vjenčali prijavili smo se za telefon, liniju smo dobili kada smo slavili srebrni pir, nakon dvadesetpet godina! Znaš, odmah si mogao znati ko ima neke veze sa režimom i Partijom, ako ima telefon u stanu – njihov je!

 

Stigli smo u kuću, Karow je lijepo uređeno mjestašce sraslo sa gradom, kuća velika, lijepa, fina trava, sređen vrt, ni po čemu ne zaostaje za standardima na koje sam već navikao u Zapadnom svijetu. Objašnjavaju mi, kuću su napravili davno a nakon ujedinjenja renovirali su je boljim i luksuznijim materijalima, promjenili su prozore, podove, banju. Koliko se Karow promjenio? Puno, kaže mi, izgrađene su nove zgrade, tržni centar, došlo je mnogo novih stanara, stranaca, njih prije nije bilo.

 

Sjedimo u dnevnom boravku i pijuckamo, ja sam vrlo ljubopitljiv – pitam kako je prošlo ujedinjenje, onako tehnički, imam već neka iskustva sa raspadima i razjedinjenjima ali ne sa ujedinjenjem. Da li ste imali neki referendum? Ne, kažu, Savezna Republika Njemačka nikada nije priznala podjelu, dakle tek se sve vratilo na “staro”. Kažem im, znate li da sam za vrijeme Olimpijade radio za Interviziju, bila je ekipa iz DDR-a, brojna i opremljena, čak su i sopstvenu scenografiju dovezli iz Berlina, za razliku od njih Rusi su poslali tek nekoliko ljudi, dva – tri reportera i jednog tehničara. Radili su ko crnci, po danu su letali na borilišta da sve stignu, noću su pripremali priloge. Čini se da nisu ni jeli ni spavali. Pitao sam jednom ruskog kolegu kako mu se sviđa grad. “Nisam ga još vidio, a ne znam ni da li ću stići”, kazao mi je. Onda je, ako se sjećate, umro Andropov, strašna panika. Naša raja u režiji zajebaju se pomalo gledajući unezvijerenog kolegu: “Šta’š nije mu lako, ne zna on sada da li će kada se vrati biti portir ili i dalje sportski komentator.” Trebalo je da krene “unilateral” za Moskvu, direktna linija, dotrčao je ruski reporter – “moramo promjeniti scenografiju u studiju, može li ikako? – pitao je onako uzrujan i neispavan. Ja sam kao bio zadužen za studio i pozvao sam naše scenske radnike i oni su na brzinu zamjenili veselu i šerenu olimpijsku pozadinu, prefarbali su neke rikvande u otužno smeđu boju i stavili znak olimpijade oker boje, znali su i naši dobro šta već znači dan žalosti i to. Ipak, sve je bilo spremno na vrijeme, za deset sekundi uključujemo se pravo u program Sovjetske televizije. Primjetim da je ionako do zla boga zbunjena ruska voditeljica zaboravila tašnicu na pultu ispred sebe. Malu, lakiranu, onako jarkocrvenu, naprosto je bola oči u sred te komemorativne scenografije. U slušalicama odbrojavaju sekunde, skužim tašnu, zaletim se, skinem je u zadnjem momentu. Čujem moju raju gore iz režije, kažu: “Bravo, Nino, ona ipak neće u čistačice?” Baš smo bili bezobrazni. Ali, bilo je i lijepih trenutaka; upoznao sam, lično, i skakača Weissfloga, on je bio velika zvijezda tada, legenda maltene. Znaš, kada gledaš te skokove, to je zbilja veličanstveno, skakači djeluju kao neki supremeni, močni, hrabri ljudi. I tako čekamo Jensa Weissfloga največeg skakača toga vremena – kad ono u studio uđe nekakvo dijete, stvarno, malecki jedan ovako, pravo dječije lice. Prosto se čovjek osjeti neugodno što nema pri ruci čokoladicu ili nešto takvo da mu da. I skroman momak, tih i pomalo stidljiv, a ‘vamo zlato na devedestmetarkoj i srebro na stodvadesetmetarskoj skakaonici! Vidio sam i hokejaše SSSR-a, uh, to je već druga priča, “studio A” im naprosto tijesan kolikački su, svaki ‘nako “dva sa dva”.

 

Pričamo o Olimpijadi, nešto me je uvijek kopkalo, kako je to mala DDR mogla biti tako velika sportska sila? Na svim Olimpijadama uvijek su bili u prva tri po broju medalja zajedno sa Sovjetima i Amerikancima? Astridin muž mi pojašnjava: sport je mladim ljudima bio gotovo jedini način da vide svijet, da putuju i vide. Treniralo se luđački. Priča mi o jednom svom prijatelju, bio je neki sportista i sav se dao u to, cijelu mladost je trenirao od jutra do mraka, ali na predtakmičenju bio je četvrti, nedovoljno za reprezentaciju. Ostatak života radio je u fabrici, zbog nekoliko stotinki zaostatka?

 

Moj domaćin priča mi dugo i mnogo o sportu, osjeća se neki neskriven ponos. Kažem mu da su ih, koliko se sjećam, Zapadni Njemci šili jedino u fudbalu. “To je tačno kaže, bili su bolji, ali nisu baš uvijek.” Pitam ga za koga je navijao kada su igrali protiv Bundes republike. “Naravno za DDR, svim srcem! Ali kada bi oni igrali s nekim drugim, to je bila druga stvar. Hej, kako se ovdje slavilo kada je su postali prvaci svijeta, ludilo!”

 

Nešto se probudilo u njemu, neka uspavana nostalgija, trži po ladici i vadi stari plan grada, još uvijek ga čuva. Vidiš, kaže mi Astrid, Istočni Berlin, u stvari, nije postojao, kod nas se to zvalo isključivo Berlin Haupstandt, Berlin – glavni grad, prestolnica!

 

Pitam ih kako im je sada, a oni se ne žale na ujedinjenje, ne daj Bože, ali nekako natuknu da firma u kojoj je muž godinama radio, dobra firma, uspješna, a bio je neki inžinjer ili tako nešto, više ne postoji. U početku se pomalo bavio politikom, bio je kandidat demokrišćana i poslanik u gradskom parlamentu. Sada je, na žalost, bez posla, nije im lako. Astrid dodaje kako je nekada bilo tek njih nekoliko prevodilaca sa jezika bivše Jugoslavije: “Na Zapadu, zbog gastarbajtera, bilo ih je na stotine, ovdje ne, a to je bilo važno područje za naše izdavaštvo, znaš ono socijalističke kulture i slično. Radila sam za veliku izdavačku kuću, ni ona više ne postoji. Sada dobijem po koji literarni prijevod tu i tamo, honorarno, ali moram i raditi na policiji kao tumač, šta ćeš, ima puno i lopova iz onih tvojih krajeva.”

 

Mnogo sam razgledao police sa knjigama u njihovoj kući, vidio sam i čitave komplete pisaca iz Jugoslavije za koje, života mi, nikada nisam čuo. Valjda neki tamo soc-realizam iz pedesetih ili tako nešto? Astrid je provela nekoliko godina na postdiplomskim studijima u Beogradu, kaže da joj je bilo lijepo.

 

- Da li si mogla pobjeći na Zapad, kada si već bila tamo? Naše granice su bile otvorene.

 

- Da, bez problema, sto puta sam pomišljala na to. Ali nisam otišla, ipak to nije tako jednostavno. Ni dan danas nisam sigurna šta bi bila prava odluka.

 

Priča o Olimpijadi i sportskoj slavi DDR-a nekako je razgalila mog domačina, rekao mi je da ima nešto za mene i otišao je do podruma. Vratio se sa flašom neke rakije, mislim ništa specijalno – obična njemačka rakija od kukuruza, ali ipak bila je po nečem posebna, na njoj je pisalo “Made in DDR” a zaostala je i stara naljepnica sa cijenom u istočnonjemačkim markama, onim istim što su ih kasnije razmjenjivali u odnosu 2:1 za “prave” deutch-marke.

Ja nisam nikakav turista, ne volim obilaske, ne volim vodiče, ne mislim da na ovom svijetu postoji išta što se “mora vidjeti”, u nepoznatom gradu volim da lutam nasumice neznanim ulicama i kvartovima, ako mi je suđeno da naletim na nešto zanimljivo, super, ako ne – nema veze. Ako tek zabasam u neku kafanu, na trg sa muzikom ili tako nešto, gdje se osjećam dobro to mi je sasvim dovoljno. Ali Astrid je htjela da vidim što više i nagovarala me je stalno da izaberem neku od turističkih ruta: “Promocija je tek navečer, reci šta te interesuje?” Listali smo neke novine, tu su bile svakojake ponude, ja sam zbilja htio nekako zabašuriti stvar i pobjeći sutra u svoje slobodno lutanje, ali u momentu nešto me je ipak privuklo, iako baš ne znam njemački povezao sam nekoliko asocijacija. “Šta je ovo?” pokazao sam na jedan neugledan oglas. “Obilazak Hitlerovog bunkera” – reče Astrid. I već je okretala broj telefona.

 

Onda mi je rekla da se u sam bunker ne može još ući ali da to i njoj izgleda zanimljivo i dogovorila sa vodičem za sutra. Ujutro bili smo na dogovorenom mjestu ispred neke metro stanice, Astrid, ja i još dva – tri znatiželjnika. Pojavio se omanji čovjek, vodenkastih očiju sa ogromnom crnom mapom pod miškom, nije govorio engleski ali Astrid je bila tu i sve mi je prevodila. U onoj mapi čovjek je imao stare fotografije, doveo bi nas na neko mjesto, ono – obična samoposluga, neki pasaž, trotoar, parkirani auti, trafika, postavio bi nas u određenom pravcu i onda bi ispred nas “montirao” fotografiju. I fino vidiš kako je to bilo nekada i kako izgleda sada, pronađje neki detalj, recimo ulaz u U-bahn koji je jedini ostao isti. Ovdje je bila Rajhskancelarija, na fotografiji monumentalna zgrada – ispred nas onaj pasaž, radnja, nešto potpuno obično. I tako nas vodi od mjesta do mjesta i objašnjava, upoređuje. Hitlerov bunker nalazi se sada ispod jednog travnjaka, pored stambenih zgrada u kojima je živjela elita istočnonjemačkog režima, kažu da i sam Honeker i dan danas živi tu negdje. “Napravile su guzonje sebi fino, ovdje, kraj samoga zida, sa pogledom za Zapad ” – kaže mi Astrid, ni od zida nema više ni traga, tu su samo te nekada elitne zgrade, mada ni one nisu ništa posebno, recimo nešto kao naselje Lužani u Sarajevu. Tako, stojimo pored nekog tobogana i pjeska na travnjaku iza čoška neke zgrade a vodič nam kaže: “Tačno tu ispod je bunker.” Onda nam priča da su u bunker u stvari prve ušle neke žene iz Crvene armije i pokupile su svu garderobu Eve Braun. Jedina zgrada koja je preživjela iz Trećeg rajha bila je komanda Geringovog vazduhoplovstva, zbilja je ogromna i moćna, tu su kasnije bile neke važne državne službe. Astrid mi pokazuje neko mjesto na trotoaru: “Obični ljudi nisu smjeli dalje od ovoga mjesta. Dalje je bilo samo za odabrane. Meni su nudili da radim tu, trebao im je neko ko zna vaše jezike, ali nisam htjela ni po koju cijenu. Joj, kako sam ih mrzila.” Na zidu preko puta niodkoga diran ostao je prelijep soc-realistički mural, radnici i seljaci, pioniri i vojnici, polet i budućnost, kao spomenik potisnutoj prošlosti.

 

Vodič nam pokazuje crno-bijelu fotografiju Potsdamer-platza u noći; ogromne svjetleće reklame, kina, pozorišta, automobili tramvaji, nekako kao Times Square u Njujorku. A sada gledam prazna livada, zarasla trava. Iako je tada tu već bilo veliko gradilište, Njemci su odlučili da tu ponovo naprave svoj “Times Square” i nicali su neboderi na sve strane i dizali se kranovi, ipak sam mogao vidjeti tu zaraslu travu, otužnu ledinu u srcu milionskog grada, baš onakvu kakve se sjećamo iz Wendersovog “Neba nad Berlinom”. Vodič nam priča o posljednim danima pred pad Trećega Rajha, saznajem da su posljednji Hitlerovi branioci bili francuski fašisti – dobrovoljci. Svi diktatori, još od Kaligule, voljeli su imati strance kao svoju ličnu gardu, oni su najvjerniji i najpožtrvovaniji. Pokazuje nam kuda su bježali posljednji iz te grupe, htjeli su pobjeći od Rusa i predati se Amerima ili Englezima, što su neki i uspjeli – ali ovi su ih odmah bez razmišljanja predali trupama Slobodne Francuske. Nešto se mislim – kod Rusa bi možda i bolje prošli, ako ništa ono možda malo bezbolnije? Vodič nam pokazuje i gdje je bilo veliko podzemno sklonište, heknula je bomba, probila neki vodovod i cijelo sklonište je bilo potopljeno, osamhiljada civila, žena i djece, podavljeno.

 

Na kraju vodič nam nudi da pitamo nešto ako želimo. Javim se i ja. Pokažem na onu monumentalnu zgradu Komande vazduhoplovstva i pitam kako to da ona je jedino ona ostala čitava? Vodič slegne ramenima, pogleda me značajno i kaže naglašavajući svaku riječ:

 

- Čistom slučajnošću, vjerujte.

 

Ja kao klimam glavom, a u sebi kontam: “Ma jest al’ u rcuku, morali su Rusi nešto i za sebe ostaviti. Žrtvuješ koju četu više i to je to?”

 

Iako patim od žestoke akrofobije ipak sam odlučio da se popnem i na onaj monumentalni televizijski toranj na Alexanderplatzu, ima gore kažu super restoran koji rotira pa možeš da ručaš gledaš cijeli grad i okolinu. Iz nekog razloga nije bio otvoren pa sam propustio da i “uživo” zađem u nebo nad Berlinom. Ali, ako ništa, vidio sam barem “Checkpoint Charlie”

na Fridriehstrasse, mjesto gdje se nekada prelazilo iz Prvog u Drugi svijet, još uvijek tamo, kao posebna atrakcija, stoji ona stražarska kućica i sve te naslagane zaštitne vreće kakvih sam se nagledao po Sarajevu. Okolo se prodaju različiti suveniri, šapke sovjetske vojske, medalje, značke sa Lenjinovim likom, auto-naljepnice “DDR”, majice i dresovi – čitava mala buvlja pijaca real-socijalizma. Pijemo kafu u kafeu “Adler” koji je pun veselih studenata, ali se u zraku još uvijek osjeća nešto starinsko, neki Fasbinderovski fetiš, bol historije.

 

 

Prezentaciju njemačkog izdanja moga romana o Sarajevu imali smo u Brehtovoj kući. U stvari, to i nije neka kuća već jedna sasvim obična stambena zgrada u istočnom dijelu grada. Gore u jednom od stanova nekada je zbilja živjeo Bertold Brecht, u pasažu su napravili lijep mali kulturni centar a u podrumu izvrsnu kafanu. Nakon prezentacije večerali smo tu. Namještaj i cijela atmosfera bila je u znaku Brechta i njegovog vremena, a i fotografije po zidovima očigledno su bile iz njegove privatne kolekcije, najljepše od svega bile su male niše pod staklom u zidovima a na njima minijaturne kopije scenografija originalnih Brechtovih predstava, čak i sa veoma umanjenim postavkama svjetla. Cijela kafana odiše nekom blagom podrumskom memlom koja me je posjetila na onu davnu kafanicu ispod scene u Narodnom pozorištu u Sarajevu gdje me je još kao dijete znao povesti moj otac. Stari je pio sa glumcima i scenskim radnicima a ja sam buljio u sve njih zanijet i zaprepašćen; sjetio sam se te vreve za vrijeme proba ili predstava, mirisa kostima i šminke, pudera i prašine, uzrujanih glumaca koji čekaju izlazak na scenu, zvučnika koji krči i sa koga ispicijent proziva ko je na redu. Ovdje nije bilo toga ali je neki sličan osjećaj zračio iz tih malih “akvarija” u kojima su spavale davne Brechtove praizvedbe – a i za našim stolom bilo je na sličan način opičeno berlinsko društvo, vino je bilo dobro, meza još bolja.

 

U dubokoj noći vozili smo se ulicama uspavanog Berlina, nekako kontam, sve najznačajnije zgrade, muzeji, univerzitet, biblioteke, crkve, pravi centar, srce grada, sve je to nekada davno bilo zaostalo u Istočnom Berlinu.

 

- Znaš, onda kada je pao zid, da li su ljudi dolazili sa zapada da se sretnu sa svojom starom kulturom? – pitam Astrid.

 

Ona se blago smješka i klima glavom:

 

- Nije niko. Svi su poletjeli sa ove strane na onu drugu. Na prelazu su djelili marke i svi su hrlili da probaju McDonnalds i vide pip show.

 

Vozimo se i dalje kroz Berlin, nižu se reklame, šareni neoni, blještavi izlozi, nigdje ni jednog jedinog trabanta.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ROCCO CARBONE’S BODYGUARD

(Bandiera Rossa u Coralvilleu)

 

Danas mi je Dato poklonio sunčane naočale. Chris je rekao da izgledam kao ratni zločinac ali meni se čini da ipak izgledam tek kao običan kriminalac. Prije toga smo se slikali za zajedničku fotografiju, svi smo bili tu sem najmlađeg od nas koji se spetljao sa nekom ženskom, valjda se i zaljubio. Slikali smo se na travnjaku pored rijeke zvane Iowa. U stvari, mi se nalazimo u državi koja se zove Iowa, u gradu koji se zove Iowa, u memorijalnom kopmleksu koji se zove Iowa, u hotelu koji se zove Iowa i nalazi se, kako sam vec pomenuo na samoj obali braonkaste rijeke zvane Iowa. Većina ljudi oko nas imaju majice na kojima preko grudi piše ”Iowa”. Dato je kupio šorc u kome igra fudbal i njemu “Iowa” piše preko guzice.

 

 

 

Rocco Carbone, onaj pravi pravcati, mogao bi biti savršen gangster, ima definitivno dobro ime za to, a tako nekako i izgleda; crna kosa začešljana unazad, svjetlucave oči, nemiran duh, neka zbunjujuća melanhonija koja ga obavija poput aure, čudna i nagla, sasvim neočekivana promjena svih mogućih raspoloženja. Rocco je porijeklom sa Kalabrije, što se takođe savršeno uklapa, ali ne živi u Čikagu već u Rimu, naravno nije gangster, nije ni consiglere, nije čak ni provalnik, kockar ili džeparoš. Rocco je tek vječito uzaludno zaljubljeni melanholik koji voli da popije, naravno i pisac je, kao i svi mi ovdje u Iowa City. Sa njim nisam igrao fudbal jer se, kažu mi, već na prvoj internoj utakmici tako zaletio i odmah spotakao preko sopstvene noge, da je do kraja programa pomalo šepao.

 

Iako je već prilično zagazio u zreliju dob, Rocco Carbone je još uvijek u konstantnom stanju zaljubljenosti i strašno pati zbog toga. Ponekad mi se čini da je za Rocca to “pravo na patnju” bilo čak i značajnije od same ljubavi i zaljubljenosti. Pokušavao je sve, molio i gotovo starinski klečao na koljenima pred objektima svojih obožavanja, bio je spreman žrtvovati sve za malo uzvraćene ljubavi ili tek za neku blagu naznaku. U tome je zbilja ličio i na romantične razbojnike i na prastare pjesnike; Propercija, Tibula ili barem Petrarku – onako zamućene svijesti u ekstazi ljubavne čežnje. Ne treba posebno naglašavati da ta ljubav u stvari nikada nije bila baš uzvraćena, a da su se “Laure” i “Cintije” mjenjale u nekom čudnom i ubrzanom ritmu. U vrijeme dok sam se družio sa Roccom tu poziciju je privremeno držala jedna lijepa, a kažu, i pametna američka pjesnikinja irskoga porijekla. Živjela je negdje u Iowi, ali je imala nekoga frajera u Ilinoisu i svaki petak odlazila bi njemu u posjetu. To je bio divan povod Roccou za još žešće napade patnje i pijanstva. Tako je Rocco, sagarao jadan u ljubavnoj muci, a mi smo, naravno, pili s njim, kao da mu olakšamo. Petkom noću bilo je najgore, svako malo Rocco bi očajnički zavapio: “Dato, do you know where is she now?” Uvijek se obraćao Datu, kao nekoj personifikaciji sviju nas. Dato bi odgovarao sa divnim razumijevanjem koje posjeduju samo ljudi sa Kavkaza: “Yes, I know my friend, yes I know”. Rocco bi potom gotovo skiknuo: “And do you know what is she doing now?” I tako svakog petka i to je išlo dotle da smo svi pomalo riječ “petak” zamjenjivali sa “Ilinois” – a pod tim smo u stvari podrazumijevali kako se trenutačna ‘‘Beatrice’‘ Rocca Carbonea taslači sa nekim tipom u Ilinoisu. “Sutra će ‘Ilinois’ rekao bi ponekad Rocco sa već unaprijed primjerenom patnjom u glasu. “Da” odgovorio bi Dato, “sutra je Ilinois”. “Ona će sutra otići u Ilinois, a znaš li zašto ona ide u Ilinois?” “Znam, znam”, odgovarao bi Dato u samo sebi svojstvenoj su-patnji. A kada bi prošla ponoć Rocco bi zavapio rastegnutim italijanskim akcentom: “She is now in Ilinois!” I uvijek bi tu riječ razvlačio, po italijanski je otpjevavao, naglašavao je sa nekim čudnim samomučeničkim uživanjem. I tako jedne noći, već se popila pokoja, Rocco je po sedmi put vapio o Ili-no-i-su, i ja sam ga, gotovo sa ozbiljnošću, upitao: “Rocco, ti moraš imati ovdje neke rodbine, u Čikagu ili Klivlendu, neke svoje Calabreze, možda bi oni mogli pomoći da se taj problemčić sa curom, ipak, nekako riješi?” Rocco je zapiljio u mene pijanim, bolnim očima, a onda je slegao ramenima i gotovo zaplakao: “Ali Nino! Ja sam ovdje in-co-gnito!” Onda je objašnjavao kako mu ne bi preostalo ništa vremena za pisanje ako bi rođaci znali da je tu, svima bi se morao javljati, ići u posjete, kupovati cvijeće za tetke, ljubiti ruke djedovim rođacima i nositi čokolade za bezbrojnu dječurliju… Pričao je tako, pa je zastao, odahnuo sa nekim predugo očekivanim olakšanjem, lice mu se ozarilo u presrećan osmijeh:

“Yes, I know! We’ll kill the guy!’‘

 

Da zbilja, sinulo je Roccu, problem se može riješiti u trenu, pa naravno, sav problem je u tom dečku – da njega nema ona bi pošla s Roccom u Rim i ne bi živjela ovdje u ovoj jebenoj Iowi, već u centru svijeta i gradu svih gradova! I ne bi išla petkom u Ilinois po debelu porciju strasti!

 

‘‘Dato, shall we kill the guy?”

“Of course Rocco, we will kill him for sure,” – odgovorio je Dato gotovo usput, čeprkajući nešto po svojim zabilješkama na uskofrčenim i čudnim gruzijskim slovima. Dato je bio jedini na programu koji nije želio imati kompjuter i pisao je isključivo rukom.

 

“It is so simple, we just need to kill the guy!”

 

Ponavljao je Rocco istu rečenicu sa nekom čudnom srećom koju bi i sam Robert de Niro vrlo teško znao tako ubjedljivo odglumiti. Rocco to nije ni glumio, samo je u momentu mogao zamisliti tek daleku mogućnost ostvarenja svojih snova ili je tek nazreo da i patnji, ipak, može doći kraj?

 

Iako smo u SAD proveli gotovo tri mjeseca ipak nikoga nismo ubili. Rocco je ubrzo pao u novi ljubavni zanos, pa je momak iz Ilinoisa mogao sretno nastaviti da živi, a čuli smo i da mu je američko-irska pjesnikinja kasnije složila i nogu, mada je njeni putevi čak ni tada nisu odveli u vječiti Rim. A ja sam definitivno odlučio da učinim sve i da kako-tako postanem lični tjelohranitelj Rocca Carbonea, mog životnog idola.

 

U Rimu je Rocco imao čudno zanimanje, naravno, kao i svi mi bio je pisac, a za razliku od mnogih od nas čak i priznat i čitan – ali od toga, ipak, nije mogao da živi. Kada mu je dosadilo da predaje književnost u gimnaziji, Rocco je našao posao u ženskom zatvoru. Svako popodne dolazio bi iza brave i ženama-ubicama držao časove iz literature, u stvari ne baš prava predavanja – čitao im je odabrane tekstove i kasnije sa njima razgovarao o sadržini. Jednom mi je ispričao kako je čitao neki odlomak iz Tolstoja, biće Krojcerova sonata, i kako je jedna od zatvorenica rekla da ne može da sluša i istrčala je van. Kasnije je priznala Roccu da je ona svoga muža ucopala na potpuno isti način. “Znaš, ta žena u stvari nije uopšte zla, oslobodila se svoga tiranina, i to je to. Strašno ju je zlostavljao, znaš.” Pitao sam ga da li se zaljubio u neku od zatvorenica. “Da” rekao je, “ali tu se nije moglo ništa učiniti.”

 

‘‘A da li se neka zaljubila u tebe?’‘

‘‘Pa one su sve, naravno, bile zaljubljene u mene!’‘

 

Ja mislim, zaista, da su sve te žene istinski bile zacopane u Roccoa Carbonea, ali njegova sudbina je nekako bila takva da se vazda između njega i postvarene ljubavi isprečavala neka tajanstvena mreža. Ovaj put bile su to zatvorske rešetke. Bog Eros jednostavno je bio suviše bezobrazan prema Roccu Carboneu i možda ga je baš zato on i opisao kao zločestog i pohabanog skitnicu u jednom od svojih romana. A bogovi su, znate već, ionako isuviše samoljubivi i tašti.

 

Jednom smo tako, sjećam se, sjedili u našem salonu na trećem spratu univerzitetskog kampusa u Iowa City, pomalo dokoni u svojim razgovorima, uz flašu tekile, malo soli i limuna i, naravno čitavo brdo leda (ti automati za led na svakom koraku definitivno su mi se činili kao najveće dostignuće američke civilizacije!). Bilo nas je dosta tu, razgovarali smo o našim djetinjstvima ili nečemu slično glupom. Kada sam bio dijete bio sam, naravno, “pionir”. Ne znam koliko to ljudi znaju, ali u socijalističkim zemljama sve je moralo biti na neki način organizovano i kolektivizovano, pa su i sva djeca starija od šest-sedam godina su bila okupljena u pionirsku organizaciju i morala su položiti “pionirsku zakletvu” zakleti se da će slušati starije, biti dobra i vjerna našem vođi i ideji socijalizma i progresa. I svuda su pioniri imali vrlo slične “uniforme” crne pantole / suknjice, bijele ištirkane košulje, crvene marame i kapice sa crvenom petokrakom. U jednom momentu spoznao sam da bi većina pisaca prisutnih u salonu trebala imati barem malo pionirske prošlosti i redom sam pitao ko je sve bio pionirčić maleni. Andrej Stanislavovič Bičkov iz Moskve rekao je “naravno da sam bio, zar može biti drugačije?”. I nasmijao se. Bičkov je bio jako zabavan tip i smiješan do besvijesti. Svi smo trebali održati kao neko predavanje studentima, a Bičkov je svoje započeo vrlo neuobičajeno; čim je izašao za katedru, odmah na startu, priznao je da on nije samo pisac već i da je ubica. Da, da, pravi, pravcati ubica koji je ukokao čak dva čovjeka! Svi u učionici su zbunjeno, čak sa nekom nelagodom (šta ako stvarno jeste, s Rusima nikad i ne znaš?) blenuli u njega – a on se nije dao ometati, mirno je nastavio svoje priznanje te pomno opisao oba ubistva – prvog je bez imalo griže savjesti gurnuo pod tramvaj i gledao je kako se melje pod točkovima, drugoga je nekoliko puta izbo kuhinjskim nožem i onda mu jednim potezom odsjekao glavu! Američki studenti blenuli su u čudnog čovječuljka koji je govorio engleski sa akcentom najvećih negativaca iz filmova o Jamesu Bondu. I još stoji pred tu katedrom jednog američkog univerziteta i smješka se ko da ništa nije bilo. I kada su se svi, zbilja, totalno zblanuli Bičkov je dodao:

 

“Ali moram vam naglasiti da su i ta dvojica bili pisci! Postmodernistički pisci! I nadam se da me sada u potpunosti razumijete?”

 

Ali, da nastavimo o pionirima: Mileta Prodanović nije morao ni da odgovara. Rekao je tek nešto kao “Ma beži bre” kroz polusmijeh. Ghassan Zaqatan iz Ramale pogledao me je preko cigarete koju je tek palio, nasmijao se uvijek lijepim osmijehom koji je mogao značiti i potvrdu i odricanje. Tako da nisam saznao da li su Palestinci imali neku takvu organizaciju, ali da su bili dio “progresivnog čovječanstva” bilo je neosporno, a Ghassan je imao i svoje “moskovske godine” i rado nam je o tome pričao. Aida je umjesto odgovora zapjevala jednu veoma poznatu jugoslovensku partizansku pjesmu, za koju sam kasnije, od jednog kletzmer benda u Poljskoj, saznao da je u stvari ukrajinska. Aida je Arapkinja, ali je iz Izraela i ima problema kada se god predstavlja. I ja stalno vučem sa sobom neku sličnu komplikaciju. Najteže je kada me pitaju odakle sam, a pitaju me svaki čas. Na to pitanje ljudi obično imaju kratak i jasan odgovor, dvije do tri riječi i sve je jasno ko dan. Ali ja moram prvo da uzmem dah, da napravim malu pauzu – i onda počinjem polako da objašnjavam; ja dolazim iz Holandije, iz Amsterdama, ali u stvari sam iz Sarajeva, iz Bosne, Bosne i Hercegovine, a to je nekada bilo u Jugoslaviji, mislim bivšoj Jugoslaviji… objašnjavam tako, ne zato što moram već zato što osjećam neku nejasnu potrebu. Aida je uvijek uznemirena, neka tiha frustracija neprestano tinja u njoj; način na koji je ovisna o nikotinu podsjeća me na Sarajevo i Bosnu. Kao da smo zajedno išli u gimnaziju i pušili u potaji krijući se od profesora, ponekad se zanesem i gotovo joj se obratim na svom jeziku. I Datu sam jednom nesvjesno počeo govoriti na tom jeziku kome se i ime nekako pobrkalo, baš kao da smo zajedno služili vojsku negdje u Sloveniji.

 

Antonia uvijek odiše čudnom mirnoćom. Tek u jednom momentu primjećujem da joj glas zastaje, vilica joj se gotovo neprimjetno protrese, u modrini očiju osjetim zadržan blagi višak tekućine. I ona ima sličan problem kao Aida i ja, objašnjava nam odakle je – Irski je državljanin ali je, u stvari, iz sjevernog djela: ‘‘Derry, ne Londonderry, mi kažemo samo Derry’‘. Odrasla je i dugo je živjela u Belgiji. Jadnica, nikada nije ni imala šanse da postane pionirka.

 

Viet, iz Vijetnama kako mu samo ime kaže, smijao se svojim vječno djetinjim osmijehom – stopostotna potvrda njegove pionirske prošlosti i ne samo to – djeca su tamo valjda još i dan danas danas neka vrsta pionira, a našega Vieta možda nisu još ni ispisali? I naš prijatelj iz Laosa Tongbay nasmijao se na sličan način, i dugo je još sa mnogo odobravanja klimao glavom. Su Tong, sigurno največa litararna zvijezda medju nama, autor romana po kome je snimljen čuveni film “Raise the Red Lantern” nije morao ništa ni da potvrđuje. Čisto ko suza – naravno da je bio pionir! Marius iz Litvanije iako najmlađi među nama priznao nam je da je čak i on uhvatio nekoliko mjeseci pionirskog staža. Nešto slično rekao je i mladi poljski pjesnik Dariuš.

 

Samo je Marek Zaleski, iako dobro stariji od Dariuša sa rezignacijom odbio svaku mogućnost da je on ikada bio u pionirima. Pokušali smo mu “objasniti” da ipak mislimo da je to malo nemoguće, on je i dalje odricao sa nekim teškim neurotičnim grčem na licu. On nije i tačka! Bilo je tu nešto suviše bolno i nismo više insistirali. Samo je Dato rekao da je prvu noć nakon prijema u pionire tražio od mame da mu ispegla kapicu i pokazao je kako je spavao s njom pod jastukom sklopivši ruke nježno pod obraz.

 

Dato je bio neka vrsta “pokretne Gruzije” gdje god bi se on zatekao oko njega bi se formirala mala gruzijska kolonija. Tako je i u Iowi pronašao neke Gruzijce, stalno su dolazili kod njega i po njega, među tim ljudima vladala je neka čudna bliskost i otvorenost već pri prvom susretu. Gruzijci su velike patriote, do ludila vole svoju domovinu i sve što je gruzijsko, naravno i jedni druge, bar se tako čini kada su daleko od svoga Tbilisija, Crnog Mora ili Kavkaza. Jednom smo imali pravi spektakl u našem kampusu: u Gruziji su bile neke velike demonstracije, već su se bili oslobodili od mnogo toga ali još ne i od lokalnog diktatora koji je htio ukinuti jedinu nezavisnu TV stanicu i raja se pobunila. Dato je još početkom devedesetih bio vođa neke značajne studentske pobune, nazvali su ga za vrijeme demonstracija u Iowu, telefon je bio priključen direktno na razglas na trgu i on se iz svoje iz svoje hotelske sobe obratio masi na ulici. Mi smo ga napeto čekali u salonu, vratio se sav ustreptao, zajapuren:

 

“Rekao sam im – ne brinite, Rocco Carbone je sa nama!”

 

Nemam pojma da li je zaista to uradio, ali znam da je dovoljno opičen čak i za tako nešto. Onda, jedno veče, Dato nam je saopštio da smo svi pozvani na “barbecue” kod jedne gruzijske obitelji u obližnjem Coralvillu. Manje-više svi smo bez razmišljanja prihvatili poziv sem Chrisa Keulemansa koji se pravdao da želi ostati u sobi i raditi na svom romanu ‘‘The American I Never Was”, da bi kasnije priznao da je opet nešto zapelo i da je cijelo veče proveo buljeći u televiziju. Gruzijci su došli po nas i natrpali smo se u automobile kako smo stigli i znali, neki od nas sjedili su čak i u gepeku velikog Chirokee džipa. Već usput Dato nam je objašnjavao pravila gruzijskog derneka: pijanku uvijek vodi ličnost koja se naziva “tamada”, a tamada je često domaćin ili neko od starješina, značajnija ličnost. Naši domaćini imali su na polici nekoliko Datinih knjiga, veoma su ga voljeli i poštovali i zahtijevali su da on bude tamada te večeri. Dato se nećkao, smatrao je da ta čast pripada prije svega domaćinu, ali oni su bili uporni. Tamada određuje sve u toku večeri, od toga šta se i kada pije i jede pa do redoslijeda i sadržaja zdravica koje su nezaobilazan i najvažniji dio svetkovine. Objasnio nam je da svi prisutni moraju bezuslovno prihvatiti autoritet tamade, činiti sve što on zahtijeva od njih, gotovo slijepo i bespogovorno. Prepričao nam je kako je jednom pio negdje u nekom selu visoko na Kavkazu, tamada je bio jedan stari čovjek, starješina sela, i u jednom momentu ushićenja je rekao: “Sada ćemo piti Gruzijsku zemlju!” i usuo je šaku zemlje u svoje vino. Svi su ga momentalno slijedili bez imalo zbunjenosti, ispijali su čudnu mješavinu gustog crvenog vina i crvenkastog tla.

 

Stigli smo u Coralville, lijepo naselje sa kućama u nizu. Domaćini su bili ushićeni i sve je odavno bilo spremno. Votka promrzla u ledarniku pila se iz dugačkih “epruvetastih” čaša, na velikom roštilju poluloptastog oblika, iznad gotovo “vulkanskog” žara peklo se nešto nalik na naše ražnjiće, samo što su “žice” bile u obliku sablje a komadi mesa veličine šake. Kasnije se pilo vino, gruzijsko naravno, pored naše blatine možda i najbolje na svijetu. Naš tamada, Dato, vrlo je vješto održavao nivo opšteg osjećanja, držali smo zdravice – za sve naše majke, za sve one koje volimo a nisu sada sa nama, nazdravljalo se i pilo bi se nadušak. Posljednju zdravicu Dato je posvetio svim našim domovinama i moram priznati dio zdravice posvetio je samo meni. Rekao je: “Svi ćemo se mi ubrzo vratiti svojim kućama. Samo Nino neće, on istina ima svoj dom i svoju familiju ali nema više svoje domovine. Zato ovu zdravicu posvećujem najviše njemu!” U stvari ni sam nikada nisam bio svjestan koliko je bio u pravu, Holandija je sasvim OK zemlja, koja me je, na kraju krajeva, svesrdno usvojila. Ali, Dato je ipak imao pravo – majka je majka, a maćeha je ipak maćeha, koliko god dobra i srčana bila. Čudno, ali u ritualu tamade ništa ne zvuči lažljivo i patetično, nije ni sladunjavo kao naše polu-folklorne rimovane zdravice, koje su uvijek bile neka vrsta izdeklamovane parole, više oličenje mljecavog dodvoravanja nego iskrene međuljudskosti. Ali na stranu to, Dato je na kraju od svakoga zatražio da ostalima pokloni nešto od svoje otadžbine. Rocco je, iako već u startu pijan ko letva (šta ćeš, bio je prvi dan “Ilinoisa”) odrecitovao nešto od Tasso-a ili Petrarke – čisto ko suza, bez uzimanja daha. Sergio je pripovjedao o tajnama argentinskoga tanga, Antonia nešto o Dablinu i bolnoj ljepoti njenog rodnog Sjevera, Ben je ako se dobro sjećam bio veoma ličan o svom djetinjstvu – Oxford, čini mi se, nešto poput priče iz ‘‘Društva mrtvih pjesnika’‘. Svi su zaista darovali ponešto lijepo, iskreno i toplo. Konačno je došao i red na mene, rekao sam kao da, eto, uprkos svemu duboko u sebi i dalje nosim svoj maternji jezik, ma kako god ga zvali, i da je baš taj jezik neka vrsta moje jedine domovine i da ću pokušati pokloniti im dio melodičnosti i ljepote tog polubezimenog jezika i odrecitavao sam, u dugom usporenom ritmu, jedinu pjesmu koje sam se tada mogao sjetiti i zasigurno jedine koju uopšte znam napamet, ali najvjerovatnije i najbolju moguću za tu priliku: Pučina plava spava / prohladni pada mrak / vrh hridi crne trne / zadnji rumeni zrak…

 

Kasnije smo izašli na terasu, uzeli smo i gitaru. Ja sam svirao La Bambu, (jedinu kojoj znam akorde čak i kad sam skroz pijan). Ben je otpjevao nekoliko fantastičnih pjesama (Simply Red? Pink Floyd?) od toga i jednu koju je sam komponovao a u jednom stihu improvizovao je i nešto o čovjeku koji govori, kako on reče, Serbo-Croatian. Sergio je svirao neke čudno nježne argentinske romanse, opet Tango, a malo i bodeži, baš ko u Borhesa. I eto, bijaše je to jedno zvjezdano veče u Coralvillu.

 

Rocco je sjedio u uglu terase, bio je pijan do plača. Zapjevao je i on neku talijansku, nije bio neki pjevač ali pjesma je ipak sa svom ljepotom doprla do sviju nas. Uzeo sam gitaru, već dovoljno pijan da teško pogađam žice, i rekao sam Roccu:

 

“Znaš li koja je moja najdraža italijanska pjesma?”

 

Iako sam definitivno beznadežan pjevač ipak sam bez kompleksa zarevao:

 

[Avanti o popolo alla riscossa
Bandiera rossa, bandiera rossa
Avanti o popolo alla riscossa
Bandiera rossa trionferà]

 

 

Svi su prihvatili poletni ritam pjesme. I kada smo stigli negdje do refrena, Rocco je ustao na noge koje su ga jedva držale, oči su mu bile nabrekle od suza: “Ti mene provociraš, Nino” rekao je dok mu se osmijeh borio sa plačnim grčem na licu.

 

“Ti ne znaš, da sam ja, zbilja, bio komunista.”

 

Gorkim hrapavim glasom počeo je da pjeva “internacionalu” naravno – na talijanskom. To je zvučalo nekako istinski dirljivo. U mom pijanom mozgu vrte se sekvence iz nekih starih filmova; konjanici koji iz kratkih dvocijevki pucaju na seljake koji traže zemlju iz Bertolučijevog “Dvadesetog vijeka”, bandit Guliano koji u “Sicilijancu” teškim mitraljezom kosi crvene zastave na kamenitoj zemlji.

 

Svi smo počeli pjevati sa Roccom, da budem iskren svima nam je nekako poraslo srce u sred države Iowe. Marek Zaleski nas je prekinuo, ruke su mu se tresle od bijesa i nekog odavno prirođenog straha. Rekao je da je to isto kao pjevati neku fašističku pjesmu, isto kao uzvikivati “zieg-heil”. Nije isto – pokušali smo mu objasniti. Nije isto kada internacionalu pjeva Rocco Carbone, pijan na terasi u Coralvilleu i kada je pjeva hor radio Varšave u doba sovjetske okupacije. Uzalud, Marek je i dalje drhtao. Iako nije bio u pravu imali smo poštavanja prema njegovoj frustraciji i onda smo opet pjevali Dylana i Beatlese, a ja sam definitivno odlučio da do kraja života budem vjerni tjelohranitelj Rocca Carbonea (baš zbog toga mi je Dato i poklonio sunčane naočale koje je, majkom mi se kleo, dobio od največe zvijezde gruzijske rok-scene).

 

 

Ali nikada nisam održao jedno drugo obećanje koje sam dao Roccu dok smo jednom šetali kroz “Little Italy” na Menhetnu, rekoh mu da ću napisati priču koja će se zvati “I was Rocco Carbone’s Bodyguard” i koja će kao govoriti o mladom Bosancu, veteranu iz rata i izbjeglici u Nju Jorku, koji vidjevši poštovanje koje njegovi zemljaci gaje prema njemu (a radilo se tek o potpisivanju knjiga u lokalnoj italijanskoj knjižnici) zamijeni pisca Carbonea za velikog mafijaša i ponudi da mu bude tjelohranitej, tek za probu na sedam dana. U toj priči pijani Rocco, naravno, pristane na tu ludost i kroz dane oni polako postaju prijatelji. Koncept i nije bio tako loš ali svaki pisac mora imati poneku priču koju nikada neće ni napisati.

 

 

I onda, zamišljam, kao scenu iz nekog nesnimljenog filma: orkestar svira Internacionalu, onako nenametljivo – malo violina, malo umjeren piano. Polako gledamo kroz publiku i zamjećujemo – gangster sjedi u kitnjastoj loži. Približavamo se sve više i shvatamo da je on Rocco Carbone lično, a tu sam i ja – ja stojim iza njega u crnom odijelu na pruge sa tamnim očalama gruzijske rok-zvijezde i pazim na svaki mig.

 

Internacionala svira, gangster udiše miris crvenog karanfila.

I plače, tiho, baš kao da je Ridi Pagliaccio.

 

 

 

 

 

 

 

 


knjiga 3

dcvdsvdf vgf edvgrfe g re gre

  • Author: babaroga007
  • Published: 2016-04-12 12:05:12
  • Words: 39764
knjiga 3 knjiga 3